Piše: Božica Jelušić

Ropstvo počinje kad nam postaje važno što misle drugi, što nam zamjeraju, gdje smo nekoga iznevjerili, gdje smo si nešto “priuštili” a nismo drugome služili i poslužili… Ne želim više tu vrstu uzništva, hoću biti slobodna za putovanja, za spavanje, za meditaciju, na nepisanje i naročito za ODUSTAJANJE, kad mi se čini da nešto ne mogu izvući i savladati. Želim živjeti bez grižnje savjesti, kao netko tko je sve svoje uglavnom doveo u red i ne mora ni od koga “isprostiti” svoju slobodu.

Provela sam jedno poslijepodne s prijateljicom E., bez ikakvih prethodnih dogovaranja, i samo smo sjedile u njenom čistom, savršeno uređenom prostoru, pijući čaj, razgovarajući o djeci, knjigama, marginalijama svih vrsta. Palo mi je na pamet da to toliko rijetko činim, zbog grizodušja i kajanja te navike da uvijek nešto radim, u strahu da će mi pobjeći tanušne rezerve snage i mira, koje usput prikupim. I dakako, to je začarani krug, trk vjeverice u bubnju, koji neminovno završava samo smrću.

Poslije sam gledala neki prilog o stanovitoj “kultnoj mumiji” koja je zakoračila u stoto desetljeće i bodro govorila o “radostima seksa”, te kako svaki dan života ima cijenu, jer je lijep i dragocijen i u njemu se sve može ostvariti, ako to snažno želiš i vjeruješ da ti pripada. Odlično, dakle: vjerovat ću u zasluženu slobodu i neropstvo, u nezavisnost od tuđeg mišljenja. Vjerovat ću da ne moram brinuti o financijama, o broju stranica, nedodjeljenoj pravdi, o pokošenoj travi i nepobranom urodu.Čvrsto ću povjerovati da će starost biti jednostavna, djeca će rasti, grješke će se ispraviti, propušteno nadoknaditi, bit će hrane na stolu, ležaj će biti udoban, kičma izravnana,slušat ću Chopina s gramofona, koristeći one stare studentske LP ploče donesene iz Warszawe prije pola stoljeća, neće me boljeti ništa značajno, možda ponekad preostali zub ili glava, da bude pravde na svijetu.

Znanje, inteligencija, izuzetnost – kad dobro razmislim, i nisu neki predobro odabrani kumiri, jer ni od čega ne štite ljudsko biće.Svaka je izuzetnost i neki oblik prokletstva, kao i prevelik odskok u bilo koju stranu, koji redovito biva kažnjen. Najbolje (premda najteže) je stanje pomirenosti s činjenicom da nismo genijalni i nikada nećemo stvoriti djelo koje će “presenetiti svijet”. Može se živjeti i na baterije, od balansiranog nadničarenja, od povremenog uplitanja u prolaznost i od naklonosti bližnjih, koju smo putem priskrbili. I cijelo to vrijeme, dakako, polako se ogrćemo “plaštem nevidljivosti”, posljednjim rekvizitom u igri samospasenja.

Taj plašt je starost, ona ista, o kojoj Simone de Beauvoir veli: “Uglavnom, čak i ako sačuva ljubav prema svojoj obitelji i prijateljima, stara osoba udaljuje se od njih. Ravnodušnost, koja je malo po malo osvaja, pomaže joj da zauzme egocentričan stav, kojega ona i namjerno njeguje. To je obrana, ali i odmazda: budući da se prema njoj ne ponašaju prikladno, budući da može računati samo na sebe, stara se osoba sva posvećuje svojoj ličnosti”. Posve sam uvjerena da na ovom mjestu većina ljudi posiže za “svijetlim primjerima”, drugačijom filozofijom i drugim stavovima, koje vatreno dokazuje,nadajući se da neće upasti u ovaj rašireni i prevladavajući model. Iluzije o tome dopuštene su i korisne. Ali istina je uvijek djelotvornija i draža, jer daje pravu slobodu, kakvoj sam uvijek težila i koju se trudim, makar i klonulom rukom i perom, na poslijetku dohvatiti.

(2. kolovoza 2016., F. G.)