Pa ipak, ovdje dišem. Pregorjevam u ljetu.
Zagledam se u lopoč, kus uljne pogače gutam.
Riječ pod jezikom držim, tražeći joj dubletu;
Još jedan razlog dobar da u močvari plutam.

Tko bira hod po rubu, taj ni za čim ne žali.
Odavno se ogrnuh samoćom i divljinom.
Metvica bit će tamjan u pustoj katedrali,
I sve će moje dane preliti svojom oštrinom.

U djevojačka njedra pada prezrela kruška.
Livada nekošena postat će gruba stelja.
Oprezno kao čaplja, gipko k’o bjeloiuška,
Prolazim tuda dok slijedim topli trag prijatelja…

(7. kolovoza 2016. Flora Green)