Tu sam pozivala i dovodila najodanije među prijateljima, no u samoći i u šetnjama, po suncu i kiši, napisala sam petnaestak pjesama, jedan mali putopis i pregršt dnevničkih zapisa.Sve nosi tragove Adisovih ruku, koje su zidale, gradile, povezivale, obrađivale i stvarale malu oazu mira, tradicije, ekološke ravnoteže, koje se ni Thoreau ne bi postidio. Hvala mu što je u razgovorima i meni predočio dijelove toga sna. Memnuni hvala za ruku biljarice, prijateljicama s kojima tu podijelih ispod loze i voćki jelo, riječi i uspomene, hvala unatrag i unaprijed. I zmiji šarki koju sretoh, u opasnoj blizini, no ona me smaragdnim okom pogleda i ode prema vodi, također hvala na procjeni i poštedi. Ostavila me tu gdje jesam, ne nanijevši mi štetu, ne donoseći strah. To zasigurno nije bez svrhe.Trebat će mi još nešto od ovih preostalih dana. Imam djecu, prijatelje, umjetnost kojoj sam posvetila svoj život, zavičaj kojemu trajno dugujem.

I zaista, sada hodam i govorim, mislim i projektiram u budućnosti, no ne zaboravljam Bernstaina: “Kretanje je sve, konačni cilj je ništa”.Netom probuđena, pronašavši Adisovu fotografiju, krećem u dan, u izazove, doživljaje, dužnosti ali i svoje male slobode, koje teško izborih i ne kanim ih gubiti. Pouzdano znam: kad slijedeći put krenem prema Baščini, odazivajući se zovu vode i mistici prostora, tamo ću i dospjeti.Veliko je to bogatstvo i velika sigurnost u jednom sitnom životu.

F. G.