Mrtve, koji su definitivno mrtvi,žaliti je lakše: sjećamo se samo lijepoga i uzvišenoga, za tim trenutcima plačemo. Pomalo se ravnaju rubovi i krivine, pomalo nestaju stvari koje su nas frustrirale, ljutile, bacale u žalost i očaj. Mrtvima je oprošteno, uz olakšanje koje taj čin unosi u živote još trajućih i postojećih. Ljubavnici žale za prvim koji je iz para otišao, odnoseći uspomene, djeca za roditeljima, prijatelji za izgubljenom bliskošću,, suradnici za potporom.Kad nestani veliki ili izrazito lijepi ljudi, žali se za tom dragocijenom supstancom, nestalom iz ljudskog okružja.

Držim da je najveći problem s među-kategorijom, s nama koji se ponekad pravimo mrtvijima nego što zapravo jesmo. Ponekad, kad se povučemo u svoje puževe kućice, u svoje bunkere i zemunice, okružene šutnjom i nejavljanjem, mi očito želimo nešto poručiti. Ne baš ono djetinjasto “Bit će vama žao, jednom kad mene ne bude!” (što i ovako nećemo znati), već možda samo “HEJ, SJEĆAŠ LI SE KOGA IMAŠ NA OVOJ ZEMALJSKOJ ADRESI?”. Zapitaš li se, vrli moj potomče, moj prijatelju, moja nekadašnja polovice svijeta, jesam li gladna, nije li mi hladno, boli li me glava ili srce, jesam li posve umorna od čekanja? Ako se život umorio u meni, kojim riječima želiš da ti to priopćim i iskažem?

Netko je jednom rekao: “Ljubav roditelja za djecu isključiva je i redovita, ljubav djece za roditelje prava je rijetkost”. U među-kategoriji, onima koji su mimikrirano mrtvi, najčešće se iskušava upravo to pravilo.Pozicija je, kao na šahovskoj ploči, nerješiva, stalni “pat”. Očekivani pozivi ni javljanja ne stižu, jaz se produbljuje, strpljenje se tanji, neizgovoreno pada u ambis ogorčenja, naši plamičci dotrajavaju i gasnu. Vele kajkavci: “A den koj jemput prejde, nigdar se više ne vrne”.Ni naše šanse da porastemo u brižnosti, ljubavi i opraštanju, rekla bih.

Ma, k vragu, ponovit ću: “Bit će vama žao, jednom kad mene ne bude”. Aber doch…

(20. kolovoza 2016., F. G.)