Slikovnost: Sanja Šantak
Piše: Božica Jelušić
U životu se ponajviše osjećam kao dobrovoljno raseljemo lice. Ne apatrid, emigrant, dijasporac, azilant, već kao netko, tko je mnogo tražio na novim mjestima i povremeno nalazio, nešto nalik paralelnom zavičaju, “mjestu moći”, oazi u kojoj bi rado proveo ostatak svoga trajanja. Bila su to potpuno različita, ni po čemu prispodobiva mjesta, ne uvijek na istom kontinentu niti na istom civilizacijskom stupnju. Nikada nisam uspoređivala prirodu- ona je svuda najljepša, jedinstvena, očaravajuća, unikatna. Ono što me motiviralo za put i pokret, bio je osjećaj ispunjenosti, pouzdanja u život i unutrašnje slobode, koju bih na tim mjestima spoznavala.
U svojoj slavnoj knjizi Priroda, Emerson veli: “Ako istinito živimo, istinito ćemo i vidjeti”.Ništa se ne može, u mom sustavu vrijednosti, usporediti s takvom istinitošću, koju sam proživjela na putovanjima. Učila sam o drugima, no ponajviše o sebi, korigirajući stečenu sliku o vlastitim moćima i mogućnostima u svakoj novoj prigodi. Učila sam o zahvalnosti- koliko vrijedi prava gesta na nepoznatu mjestu, pomoć u pravi trenutak, otvorene karte, brzinski uvid,par rečenica na tuđem jeziku,jedna ispravna odluka. Sve knjiško iskustvo bilo je na provjeri: o prošlosti sam željela lakonske uvide, o sadašnjosti dubinski pogled u ljudsko srce i vrijednosti u njemu pohranjene.
I da sam sav svoj ne uvijek lako pristižući novac potrošila na putovanja (što zbog restriktivnog odgoja nisam),ne bih žalila niti minute. Među zidovima se dotrajava, u prostranstvu se isijava u čisto (z)bivanje. Nikada nisam osjetila strah od novoga, zazor od drugačijega. Moja je žedna duša pila na mnogim izvorima.Ponovo Emerson: “Rasprostranjujem se i živim u toplim danima kao žito i kao dinja”.Zaista, kruh nasušni i najfinija poslastica vrta- nismo li mi to u našim djelima, zrenjima, nastojanjima?
Tako sam ovih dana završila knjigu putopisa i predala je u tisak. Čitajući i korigirajući, proputovala sam ponovo svaku dionicu, ne bez adrenalina i ne bez djetinjeg čuđenja: “Ah, tako je, dakle, to bilo u stvarnosti? Gotovo sam zaboravila…” I naravno, kao u pravilu, zagubile su se neke originalne fotografije, no draga Seida ispunila je tu prazninu svojim prilozima. Gledam ta svoja “raseljena lica”, izraze, promjene u razmaku od gotovo dva desetljeća. Sa zadovoljstvom ustvrđujem da im je jedno zajedničko: zračim srećom, na svakoj fotografiji, bez obzira na nužni danak dobi. To je jedino bitno i jedino što ulazi u konačni saldo, jer sreća je, kažu, vrhunski cilj ljudskoga postojanja i potraga za njom traje do posljednjega daha i posljednjega putovanja preko realnih granica.
(2. kolovoza 2016., Flora Green)
radio gornji grad 
