Piše: Nenad Popović

1986. godine Vlado Gotovac izronio je iz tame sudskih progona i izrečenog i neizrečenog bojkota. Prije toga je bio dva puta u zatvoru, imao formalnu zabranu javnog govorenja, bio prokazan kao državni neprijatelj. Petnaest godina živio je kao Un-Person, nepostojeći čovjek. 1986. je za njega bez sumnje lično bio lično značajan, oslobađajući trenutak, a za javnost veliko olakšanje – makar, opet kao i prethodno ignoriranje, uglavnom neizrečeno.

Čudna je to pojava: prirodno je bilo ne misliti na Gotovca, prirodno je bilo da je opet tu. Ali i odavno poznata. Jedva da moram ponoviti da ju je kao «ketman» opisao Czeslaw Milosz u eseju Zarobljeni um već 1952. godine.

No, ja bih se zadržao na jednom drugom aspektu tog povratka. Na tome da se 1986. Vlado Gotovac u hrvatskoj javnosti repozicionirao. Učinio je to kao sudionik u osnivanju i registriranju Hrvatske Socijalno-liberalne stranke. Svoj izvorni poziv pisca demonstrativno je potisnuo u drugi plan, pa i ulogu kritičkog, slobodnog intelektualca. Istupio je kao netko tko namjerava djelovati politički i u politici.

Tu zamjenu svojih javnih uloga podvukao je još jednom 1989., objavljivanjem knjige Moj slučaj. Već sam taj naslov mogao se pročitati jedino s onom izostavljenom riječju, kao Moj politički slučaj. To je važno, jer se radi o pjesniku. Njegov je korak bio mnogo drastičniji no onaj klasičnih intelektualaca Slavka Goldsteina i Bože Kovačevića koji su tada zajedno s njim prešli u politiku. Njihov korak je bio manji. Prethodno su za jugoslavenske prilike bili politički vrlo definirani politički publicisti i pisci.

Međutim, ubrzo se pokazalo da repozicioniranje za Gotovca nije značilo prelazak u politiku stricto sensu. Sve njegove formalne funkcije, a kulminirale su kasnije u osnivanju i vođenju Liberlane stranke, u biti su bile samo od drugorazrednog značenja. Bitna je bila javna i društvena pozicija koju je u Hrvatskoj uspostavio. Sastojala se u personalizaciji, osobnom zastupanju i artikulaciji temeljnih demokratskih vrijednosti u jednom društvu koje je konačno postalo republika.

Na ovom polju Gotovac je pak djelovao in stricto sensu, i krajnje dosljedno. Predočavao je Hrvatsku kao res publicu, posve javnu i otvorenu stvar. Ustanovio je – ali, kako će se kasnije ispostavilo, nažalost ne i usidrio – u Hrvatskoj jednu od najsvjetlijih i najvažnijih pozicija svih demokratskih društava, a koja počinje s Emilom Zolom, prvim modernim glasnogovornikom javnog morala i javne istine, a kasniji njegovi pandani bili su  na primjer André Malraux kao ministar pod De Gaulleom ili Heinrich Böll kao intelektualac na otvorenoj političkoj sceni. Naročito s 1991., godinom velike nacionalne krize, sasvim se jasno vidjelo da je Vlado Gotovac iskoračio u sferu simboličke politike. Njegov «I had a dream» bio je govor na Krešimirov trgu, bez sumnje najvažniji i najbolji govor ikad javno izgovoren u Hrvatskoj.

Bez trunke agresije, bio je to govor utjehe i nade upućen ženama. U tom govoru on spominje djecu i skandira strašnu opomenu ljudima s puškama govoreći da generali nemaju djece, «jer onaj tko tuđu djecu ubija, nema djece, jer onaj tko druge majke ucviljuje nema majke. Umrijet će u pustoši svog pustog srca.»

U taj red ide još čitav niz fundamentalnih, nadpolitičnih Gotovčevih intervencija. Najznačajnija je kasnije ona, izrečena u jednom drugom kritičnom trenutku republike i upućena u točno obrnutom pravcu, a on tada kaže da ne može biti za svaku Hrvatsku, misleći da vriejdi samo koliko i njen demokratski unutarnji ustroj.

To ga Gotovca spaja s njegovim zapadnim srodnicima – naprimjer spomenutog Heinricha Bölla, inače lijevog katolika, kad piše traktat Izgubljena čast Katharine Blum u kojem on optužuje Saveznu Republiku Njemačku  kao zemlju represije. S Vaclavom Havelom spaja pak da je i on bio figura građanina političara.

Gotovac i Havel bile koncem osamdesetih i početkom devedesetih prevažne pojave u zemljama istočne Europe, a zvale su se Tadeusz Masowiecki, Arpad Gönz, Alija Izetbegović te, na koncu konca i Zoran Đinđić, doktor filozofije koji je srušio Miloševića i ubrzo zatim bio ubijen kao pas, iz puške u stražnjem dvorištu.

Takav svijet s Gotovcem nije, međutim, prestao s njegovim fizičkim odlaskom 7. 12. 2000. godine. Prestao je tri i pol godine ranije, 5. lipnja 1997. u Puli, s na njega izvršenim atentatom. Tog dana, dok je držao predizborni govor, na pozornicu je skočio i na njega se bacio poručnik elitne jedinice hrvatske vojske Tomislav Brzović-Baby. Napao ga je s leđa i svom silinom ga metalnom kopčom vojničkog opasača udario u predjelu sljepoočice. Dok je je Gotovac bio na koljenima, urliknuo je Mi smo Hrvati! Živio Ante Pavelić! Ubij ga!

Koji li je mračan pozdrav karcinom Brioni uputio Gotovcu, taj otok koji je već pedeset godina bio otok smrti i uperenih puščanih cijevi!

No, nije svijet s Gotovcem naglo prestao postojati zaslugom Tomslava Brzovića. Prestao je postojati zaslugom hrvatske javnosti. Ona nije prepoznala, ili nije htjela prepoznati, sudar simboličke politike i one pragmatične, u njenom najekstremnijem i posve neprihvatljivom vidu.

Sabor nije prekinuo izbore. Njegovi protukandidati, nisu odustali od utrke s jednim ozlijeđenim čovjekom. A jedan od njih bio je predsjednik države, drugi saborski zastupnik i predsjednik zagrebačke gradske skupštine.

Opozicija i mediji su reagirali minimalno, koliko to zahtijeva pristojnost, a civilno društvo s nekoliko slabo posjećenih tribina. Sam narod događaj je prihvatio bez i jednog oblika građanskog prosvjeda. I nekoliko tjedana kasnije se i najviše osramotio: dao je više od 64 posto glasova glavnom Gotovčevom oponentu. Ne samo to, više glasova dao je i onom zagrebačkom predsjedniku gradske skupštine. (Tko se ne sjeća, zvao se Zdravko Tomac.)

Gotovac je bio na posljednjem mjestu. Hrvatska devedesetih tih je tjedana pokazala koliko joj je stalo do morala.

I usput, srušen je mit o barem nekom kontinuitetu između romantike Hrvatskog proljeća i nelagodnog nacionalizma Hrvatske devedesetih. Nikakve koalicije narodnog sporazuma više nije bilo. Cvala je crna ruža Hrvatske. I kesila se.

Tomislav Brzović se vratio na posao čuvara glavnog kandidata s Briona, promaknut je u zapovjednika prvog voda prve gardijske brigade i dobio čin satnika – najviši rang u hijerarhiji nižih časničkih činova.

Petog lipnja 1997. godine označio je gubitak jedne ključne pozicije u demokraciji. Zašto ključne? Zato jer je Gotovac time što je bio i time što je govorio bitno pridonio svojevrsnom historijskom pomirenju hrvatske konzervativne i lijeve inteligencije, stvaranju njene efikasne koalicije u obrani demokracije kad je zemlji po ne znam koji put opet prijetilo da potone u mrak opskurantizma i balkanske diktature. Hrvatskoj ljevici i hrvatskoj desnici vratio je povjerenje i razum. Što je, ne zaboravimo, na kraju kulminiralo u koaliciji čak sedam hrvatskih političkih stranka i njenog trijumfa na izborima 2000. godine.

Ali, od lipnja 1997. pravi Gotovčevi sjaj i snaga polako su nestajali. Je li to bila posljedica fizičke traume? Svatko zna koje su posljedice ovakvih udarca u glavu, izloženosti primordijalnoj agresiji i urlicima.

Posljedice udaraca u lubanju su mahom odložene, i izmiču svakoj volji i racionalizaciji. Kod nekog tko je imao hipoteku dugogodišnjeg robijanja, bio izložen psihičkoj torturi koja se protezala i na njegovu djecu i obitelj, ne bi bilo čudo da je kod Gotovca došlo do ubrzanog medicinskog sloma.

Ili se, nakon „izgubljenih izbora“ radilo o rezignaciji i povlačenju? Nakon ogromne investicije u javno djelovanje to bi čudilo još manje.

Bilo kako bilo, činjenica je da su Gotovčevi boravci u Italiji bivali sve češći i dulji, da se tamo puno družio s pjesnicima i slikarima, da ga se često moglo vidjeti u Dubrovniku kako šeće sa suprugom. – Na kraju, kad je izdahnuo negdje daleko, u tišini jedne bolničke sobe, svima je bilo jasno: umro je pjesnik.

Ako kažem da postoji jedan svijet bez Gotovca onda, naravno, ne mislim na njega kao pjesnika.

Svijet poslije Gotovca na koji mislim je onaj politički. 2010. godine o nekim saborskim strankama otvoreno se govori kao kriminalnim organizacijama. Posljednja velika industrija, hrvatska brodogradilišta, su pred slomom i uskoro ih više neće biti. Ne znamo kamo je otišlo narodno bogatstvo, Hrvatskom se upravlja mobitelima. Mladi ljudi opet odlaze u inozemstvo. Kriza elita je permanentna: bivši predsjednik Mesić morao je u jednom trenutku otpustiti dvadeset i jednog generala, daljnjih ne znam koliko sjede na optuženičkoj klupi pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine, jedan treći, osuđen, je u bijegu. Novinari snimaju ministre i najodgovornije u privredi i strankama kako ulaze i izlaze iz zatvora i s preslušavanja državnog tužilaštva. Kriza javnosti i civilnog društva nije ništa manja: Na javnoj televiziji sami njezini novinari prosvjeduju protiv cenzure, a Hrvatski Helsinški odbor potpuno se urušio napavši jedne manjinske novine, i priključio se generalitetu u njihovom javnom progonu. Organizacija branitelja obeščastila je one koji su stvarno obranili zemlju: istinski branitelji su sad ostali tek šačica u moru od 530 tisuća upitnih primatelja beneficija. Međutim, pravi branitelji šute, ne bune se na očiglednu nepravdu i bezočnu pomamu za novcem, makar su oni ti koji su obranili zemlju i iz rata, slično kao Gotovac, izašli s teškim ozljedama i psihičkim traumama.

Vratila se naime hrvatska šutnja, kao da su opet olovne godine. A uza sve elite koje su zakazale, zakazala je i najodgovornija,  inteligencija – ona stečevina Hrvatske po kojoj se uopće upisujemo na demokratsku kartu Europe i svijeta.

Što se dogodilo? Gdje je Vijenac iz devedesetih godina s Gotovcem, Borisom Marunom i Slobodanom Prosperovim Novakom? Gdje je Feral Tribune? Gdje je Radio 101, za kojeg je čitav glavni grad izašao na ulice? Evo svijeta nakon Gotovca: inteligencija se već godinama zadovoljava zanovijetanjem po novinskim kolumnama. A dotle novinare ubijaju na otvorenoj sceni, poput Ive Pukanića, ili ih premlaćuju bejzbol palicama, poput Dušana Miljuša, koji od toga ostao invalid pa pred očima sviju nas sad po Zagrebu vuče nogu. Još gore, egzekucije tih novinara u Hrvatskoj nisu došle s vedra neba. Osam mjeseci prije no što je isprebijan, u osmtrnicama Večernjeg lista, objavljen je oglas da Miljuš «ponižava institucije Republike Hrvatske», a od ranih devedesetih se zna da «objava imena žive osobe među osmrtnicama znači njezinu skoro sigurnu smrt». Još strašnije, promatrali smo lov na Ivu Pukanića. Prvo je u četvrtom mjesecu 2008. na njega pucano iz revolvera u Ilici, da bi egzekucija uspjela u drugom pokušaju, u listopadu, u Vlaškoj ulici. I u smrt odvela i njegovog kolegu Niku Franjića.

Da, olovan  je muk hrvatske inteligencije. Njenu sliku svakodnevno možemo vidjeti u televizijskim prijenosima iz Hrvatskog sabora. Pogledajte poglede hrvatskih intelektualaca koji su kao takvi tamo još preostali, poglede Gvozdena Flege, Milorada Pupovca, Furija Radina. Odsutni su, ukočeni. Najčešće su im pogledi uprti u pod.

Tekst je iz 2010. i bio pročitan na obilježavanju desetgodišnjice smrti Vlade Gotovca u dvorani Matice Hrvatske u Zagrebu.