Piše: Božica Jelušić

Držim da smo emotivno živi i pobudljivi tako dugo, dok nam zakazuju susret i dok mi, uzdrhtala srca, nekoga zovemo u svoju možda već potrošenu blizinu. Ponovo želimo biti posebni, osebujni, bolji od sebe, otvoreniji, prilagodljiviji, svakako ljepši, kao u vrijeme kad nas ruka zrele dobi još nije poharala: žive kose, glatke puti, sjajnih očiju, gipkih prstiju, spremni na grlen smijeh i male, umiljate grimase zatomljenog čuđenja i titrave prpošnosti. Zovem u pomoć Roethkea, da mi vrati to vrijeme kad su susreti bili zajamčeni, česti, neupitni. On veli: ” Smrt nije postojala. Živio sam u jednostavnom drijemežu., / Kroz san o buđenju cvjetova kretale su se ruke i kosa. / Kiša je smekšala spilju i golubica još uvijek dozivala; / O sebe samo odupiralo se cvijeće, cvijeće u šupljinama; / I ljubav, ljubav je pjevala na domaku”.

Dogovarajući susret, priželjkujem da to bude u predvečerje, u prahastom i neodređenom osvjetljenju neke terase, sobe, kutka vrta, gdje sjena briše bore, drozdov pjev probija se kroz lišće, voda kaplje nudeći svježinu, mirisi kužnjaka aromatiziraju zrak, a bore se ne vide, kao ni prve pjege na ruci, izdajnički biljezi prezrelosti. Pripremam vino, gusto i tamno kao venska krv, možda divnu makedonsku “Kratošiju”, koja će ići uz medenjake sa zrnom papra i fine sireve, postavljene na pladanj.Biram lijepe, prirodne materijale: laneni stolnjak i ubruse, udobne starinske stolice pojastučene plišom, marame od oslikane svile, indijske suknje, nakit od obrađena drva, možda masline i javora, udružen sa srebrom i poludragim kamenjem. Uzet ću svoje ametiste, protiv pijanstva, premda nemam ništa protiv da se ponovo zaljubim, upadnem u nježnu vroglavicu, za koju nema lijeka ni otrežnjenja, no svi se pretvaramo da to nikada nismo čuli.

S osobitom pažnjom staram se o glazbi, ne htijući da riječi i stihovi iz pozadine otimaju pozornost te birane duše, koju na susretu očekujem. Svijeću svakako palim, u njenom svjetlokrugu mistika je blizu, nasušnost prestaje. Ali Vivaldi je preživahan, Grieg turoban, Mendelson ne ide uz ono zrno papra u kolačima, Bacha čuvam za potrebe dubine i ozbiljne izjave, Chopin mi redovito izaziva tremor, vraćajući me predaleko u mladost, preintimno u gubitak, koji nisam preboljela. Biram, dakle, PANOVU FRULU i Zamfira, čovjeka s dvanaest prstiju, sretna sam što je um toliko gibak, da se sjeti prave stvari u pravi čas, i tada otvaram vrata , puštam tu eteričnu osobu k sebi, i već na pragu,preplićemo se u zagrljaj kao u živu pletenicu, pojam o vremenu nepovratno se gubi i tonem u čistu esenciju sreće. Poslije, razmišljajući o detaljima susreta, smješkam se što je sve bilo uočeno, pohvaljeno, tako srdačno primljeno, tako duboko proživljeno u dvojevanju. I ono njihanje u ritmu vijugave glazbe, i oni okusi vina na nepcu, mrvica na usni…I nekakve drijade ili Parke, oslobođene s platna i zlatorame, koje su plesale iznad mokre trave, a vidjeh ih samo krajičkom oka, uronjena u jastuke i nezbiljski svijet čula…

Ustajem da otvorim prozor i rashladim vruću glavu. S mrvicom krzmanja usuđujem se primjetiti da nitko nije uključio stereo uređaj, čiji poklopac stoji u zraku, kao usta otvorena od čuđenja. Ali doista, ne mari, nije presudno: glazba je bila u nama, taj sjaj i zanos i ritam i uzbuđenje, to “polje svjetlosti” koje isijava, zove i traje, sve do novoga susreta, novoga dogovora u okrilju pronađene milosti.

(16. rujna 2016., Flora Green)