Na Batinskama, čitavo poslijepodne. Pokraj šume, potoka, krčevine, livade, dvorišta punih astera i krizantema. Voćke obrane, brazde uzorane. Resa u potoku, slojevi modrine u nebu bez oblaka. Skladanja, slaganja, vatrometi. Sloj lišća u hrastiku do gležnja, i još dublje. Kukuruz u koševima, tikvice između loze na brajdama, posve skvrčene, lišene grozdova i peteljki. Prazno vjedro, vjetar u vratnicama, škripa poput dozivanja nestalih, otputovalih. Misli se odmataju kao naviljak konoplje na Parkinoj preslici. Kamo svi naši bivši, kamo zaboravljeni? Mahovina je stope prerasla, zamuljilo se sjećanje kao voda u jarku.
Napuštene su kuće pune duhova. Vitez Juraj čuva one koji ostadoše, proburazio je zmaja, obuzdao naše tlapnje, groze i strahove. Cvatu maslačci, zečina, zlatice. Nitko im nije rekao da je jesen. Preletjela je vuga. Vrani ispao orah iz kljuna. Vele da postoje ljudi koji mogu snagom volje upaliti vatru. Tražila sam u polju njene znakove. Roethke veli: “Kuća za mudrost. Polje za otkrivenje.”
Vratila sam se biciklom, po mraku. Nema svjetla na njemu. Ni jedan pas nije se oglasio u ciganskoj Stiski. Dobih obećano čudo.
(1. studenoga 2016., F. G.)
radio gornji grad 
