CVIJET NA RASKRŠĆU, ojesenjivanje

1-a-bj

Piše: Božica Jelušić

Postoji takav dan, totalno jesenji. Jesenjinovski. Kada te nigdje ne postoji (Vučićević: “Po vremenu vlažnu, kad te nigdje nema…), pa čak ni u sjećanjima dragih. Posljednji si statist u drami jeseni, zadnja rezerva,koja će uskočiti ako se netko razboli prije predstave. I stvarno, ti savjesno preuzimaš ulogu: počinje ojesenjivanje, starost, ogrizavanje dunje od kojega trnu zubi i zalogaj zastaje u grlu. Puštaš da ti stope obraste mahovina, da se plijesan i gljive nahvataju po koži, da te izriba vjetar, od žarkog crvenila do najdubljeg blijedila, a oči da ti dobiju boju drezge u potoku, muljni talog melankolije.

Samo stojiš, poput stabla na krčevini, ispuštajući nevidljivo lišće, u čijoj su nervaturi sagorjele tvoje strasti, ushiti, plamene misli o požarima, koji će promijeniti svijet! Utihnuo je dijalog s vjetrom, donositeljem tuđih šapata, rasipateljem stihova i melodija, potkazivačem koji te obećao dalekim pustarama Kimerije. On traži druge, bogatije, rasipnije, lakomislene i manje umorne, koji će mu bez krzmanja povjeriti snove, otvarati trezore i ložnice, da bi pred svijetom imali što rasipati, do potpune propasti.

Ima nešto u tom prepuštanju, što zapravo godi. Onaj koji se predao, nema više jarma ni obaveza, veznih konopaca ni negvi oko zgloba. Lagodno ide prema raskrižju: svaka je staza jednako dobra, jer nikamo ne vodi.To je put u odronjavanje, nepostojanje, u nirvanu, dosegnutu bez zasluga.Jedini pravi put, bez poputbine, bez maltarine. Ništa te od njega ne može odvratiti. Čak niti krhki cvijet na ledini, nalik kraljevskom prstenu, koji te žutim sjajem mami da mu pokloniš stih, zlatnik svoje pozornosti. No, ti ćeš reći ono što imaš u pripravi za zamke poput ovih:

-Oprosti, ja ne znam tko si…zaboravih ti ime, odavno.

(3. studenoga 2016., Flora Green)