Sadržaj je, na kraju krajeva, ipak presudan. Bez obzira na formu, bez obzira na sve podrške ovog svijeta, bez sadržaja svatko tko javno djeluje prije ili kasnije ostaje prokazan kao prodavač magle, s puno vremena za promišljanje o tome gdje je nešto krivo “odigrao”. Ali, za “igru”, u životu, umjetnosti, politici, ipak treba neki sadržaj.

Najpovoljnija verzija za hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i njegov jasenovački bankrot na ustaškoj zmiji, međutim, upravo je ta da se radi o političaru bez sadržaja. Uz dosadnu, ali uljudnu formu i tenkovske medijske jedinice može se napraviti štošta, ali, na duže staze ništa bitno. Niti se može računati na predugi život na vrhu. Jer, ako u politici ne postoje osnovne vrijednosti koje si spreman braniti, ako ne postoji odrješitost da se u ključnom trenutku lupi šakom o stol, umjesto formira povjerenstvo, onda ne postoji – ništa.

Kratkoročna uspješnost političara bez sadržaja, ona koje se mjeri u broju glasova, povremeno zna zaslijepiti pa se idolima i pobjednicima prikazuju i one koji, zapravo, s pobjedom ne znaju što bi, osim se pokušali čim duže održati na vrhu, jašući val ničega. Dugoročno, međutim, sadržaj ipak premoćno pobjeđuje i djeluje poput magnetskog pola na društvena zbivanja kroz godine i desetljeća. Kome je sve ovo malo apstraktno, neka se samo prisjeti današnjeg značenja poruka i političkog života Vlade Gotovca i broja glasova koje je on svojevremeno dobivao.

No, nazvati aktualnog premijera političarom bez sadržaja, obzirom da bježi od odluke o uvredljivoj, ustaškoj poruci u blizini logora smrti, međutim, za njega je najmanje loša opcija.

Jer, tamo gdje nam se u dobroj vjeri može učiniti da sadržaja nema, u tom mraku, može se kriti, stopljeno s okolinom, čisto crnilo.

Na osnovu čega, primjerice, zaključujemo da je Plenković napravio odmak od ekstremizma Tomislava Karamarka?

On osobno ne zvuči prijeteće, ne zaziva lustracije i ne ratuje sa zamišljenim jugokomunistima, koje je njegov prethodnik vidio svuda oko sebe. Međutim, mimo izostanka “zvučnog zagađenja”, koja je tu još razlika prisutna? Koja je, još preciznije, razlika u sadržaju?

Dugo se hvalila, primjerice, činjenica da je Plenković raspustio Karamarkovu Domoljubnu koaliciju, opterećenu strankama desnog spektra i “sam izišao na izbore”. U stvarnosti, međutim, na okupu i u Saboru su ostali gotovo svi, osim HSP AS i njihovih živopisnih čelnika Ivana Tepeša i Pere Ćorića. No, nisu njih dvojica otpali zato što im je premijer poručio da se ne želi petljati s desnim ekstremizmom, već zato što njegovu ponudu, s izglednim mjestima na izbornim listama, u HSP AS-u nisu htjeli prihvatiti.

Drugim riječima, Plenković nije odbacio desni ekstremizam kao takav, nego mu nije ponudio ono što je u datom trenutku desnom ekstremizmu bilo dovoljno.

Nakon skandala s jasenovačkom pločom pokazuje se da možda problem nije bio u ideologiji koju je zastupao pravaški dvojac, nego tek u njima dvojici.

Jer, kad za djelovanje po poruci “Za dom spremni” nasuprot fašističkog logora smrti osnuješ povjerenstvo i to ne ono koje će birati između čekića i odvijača kao načina skidanja sramotne uvrede za Hrvatsku i za civilizaciju kao takvu, već povjerenstvo koje će razmatrati određenje prema simbolima totalitarnih sustava, onda ne samo da ne želiš djelovati, nego poručuješ kako, zapravo, crnilo i nije tako crno. Jer je, eto, podvučeno crvenim.

Jasno, bilo kakva suvisla pravdanja izbjegavanja akcije prema ustaškoj zmiji podignute glave, ne postoje. “Simboli totalitarnih sustava” šifra su tek za povijesni revizionizam, za pokušaj naknadne pobjede u izgubljenom ratu, ili, ako ćemo biti krajnje benevolentni, ustrašeni pokušaj izbjegavanja bilo kakve političke akcije.

Ustav je jasan, pravna praksa domaćih sudova je jasna, praksa Europskog suda za ljudska prava je jasna.

Jedino nije jasno tolerira li Plenković ustašku zmiju kako ne bi izgubio koji promil glasova ili je, jednostavno, želi uzjahati. Putem koji je krenuo, rastu izgledi za posljednju opciju.

Slična dilema može se postaviti i za političku teoriju i praksu predsjednice Republike, Kolinde Grabar-Kitarović, one koja je svojim djelovanjem i pokrenula najnoviji val revizionizma u Hrvatskoj. Jer, dok je Karamarko tek pričao, predsjednica je djelovala. S Pantovčaka je makla bistu antifašističkog osloboditelja i komunističkog diktatora Josipa Broza Tita, otvarajući tako na svim razinama simbolički prostor za “one druge”, a u Jasenovac se nije odvažila doći u vrijeme komemoracije, već je logor posjetila u potpunoj ilegali, kao da se srami osude onog što se tamo zbivalo.

Najnoviji, bizarni prilog političkoj praksi predsjednice prema domaćem ekstremizmu počastio nas je svojim postojanjem ovog tjedna. Predsjednica je, naime, još jednom naširoko upozoravala na rast ekstremizma u BiH kao sigurnosnu ugrozu Hrvatskoj. BiH je, podsjetimo, država. Na pitanje o jasenovačkoj ploči, međutim, odgovorila je da se “apsolutno ne može miješati u rad lokalne samouprave”.

A onda je krenula dijeliti čokoladice…

I tako politička praksa dvoje čelnih ljudi u državi stavlja Hrvatsku pred doista neugodnu i nepotrebnu dilemu, radi li se kod Kolinde i Andreja o ničemu, ili pak o crnilu? Crnilo će, naravno, i ništa s pravom protumačiti kao vlastitu pobjedu i gorivo za daljnji plamen mržnje. Stoga se ne treba previše pitati kome tako prazno zvoni bankrot na ustaškoj zmiji.

A stvar je tako prokleto jednostavno rješiva, iako u sebi sadrži dilemu tehničke prirode.

Čekić ili odvijač.