Lijep je i vedar dan na Cvjetnom trgu. Sunčeve zrake prisno se prkosno sljubljuju s mjehurićavom pjenom. Naručili smo šesto pivo i nastavili razgovor o književnosti. Budući da je moj prijatelj najviše sklon čitanju alternativne književnosti, htio sam znati što misli o suvremenoj književnosti, onoj koja nije alternativna i koju on očito prezire. “Reci mi, prijatelju, što je, zapravo, loše u našoj suvremenoj mainstream književnosti? Pritom mislim na prozu, na romane, ali i na poeziju.” Moj je prijatelj otpio gutljaj piva i rekao ovo što slijedi. “Znaš, dragi prijatelju, jako si me iznenadio svojim pitanjem. Je li uopće moguće na to pitanje odgovoriti bez ironije, što znači na pristojan način? Je li moguće govoriti o banalnoj suvremenoj književnosti bez ljutnje i ljubazno. Možda jest, iako je teško biti fin s uvidima koji teže istini. Sve što teži istini na neki način je sirovo, prgavo i bolno jer prodire u samu srž stvari i ne brine se mnogo o pristojnosti te ljepoti izraza, već se isključivo trudi oko točnosti. Pokušat ću ti odgovoriti na pitanje bez obzira na neurozu od koje ću bolovati sljedećih nekoliko dana. Prvo ću govoriti o prozi, zatim o poeziji. Kako početi s odgovorom? Ti znaš da nisam stručnjak, teoretičar književnosti, pisac ili književni kritičar, nego samo strastveni čitatelj željan dobrih i zanimljivih knjiga, onakvih koje snažno mijenjaju ili proširuju moju percepciju svijeta, pa moj odgovor neće biti stručan, zbog toga možda ni posve točan. On će nužno biti subjektivan. Počet ću s prividnom šalom i reći da je u suvremenoj književnosti loše to što je popularna. Tu zlobnu, ali uspjelu šalu slijedi metafora sažeta u mojem mišljenju da svako istinsko pisanje mora biti kao i proizvodnja najkvalitetnije vrste meda, one koja se dobiva hladnim gnječenjem saća. Naime, prijatelju, u takvoj proizvodnji otpadaju sve one niskokalorične, a prozirne i ljigave popularne ružičaste kapljice za umirenje koje su, kolokvijalno rečeno, “luk i voda”, a znanstveno rečeno tek običan placebo za široku publiku skromnih čitalačkih navika. Napominjem ti i to da moj odgovor neće obuhvatiti žanrovsku književnost. Pritom mislim na kriminalistički roman, osobito na takozvane hardboiled-krimiće, zatim na ljubavni i špijunski roman, znanstvenu fantastiku i fantasy te bajke i knjige za djecu jer rijetko čitam te prozne vrste, pa za njih nisam dovoljno ili nimalo kompetentan. Dakle većina suvremene mainstream književnosti u skladu je sa sve jačim kultom banalnosti, te možemo govoriti o njoj kao o trivijalnoj placebo književnosti. Prije svega, riječ je o loše napisanoj prozi, o ljepljivoj jeftinoj robi prilagođenoj tržištu. Zapravo, riječ je o blijedoj i amaterski napisanoj jednokratnoj potrošnoj prozi punoj izlizanih općih mjesta, loše prikrivene patetike i bljutave sentimentalnosti, gramatičkih te pravopisnih pogrešaka, stilskih te faktografskih nelogičnosti i nedosljednosti, vrlo pretencioznih rečenica bez stila i ritma, kaotične i aljkave motivacije koja pokreće uglavnom beskrvne nezanimljive autobiografske likove nevješto prerušene u alter ego autora ili autorice. Riječ je o banalnim autoterapijskim, zapravo autopsihoterapijskim romanima, ponekad čak hinjeno neurotičnim poput dnevnika onih ljudi koji panično slijedeći “psihijatrijsku modu” redovno odlaze na seanse psihijatru ili su, u najgorem slučaju, kao pacijenti već odavno smješteni u nekoj od brojnih bolnica za liječenje umno poremećenih ljudi. Ukratko, riječ je o autobiografskoj književnosti prožetoj egoizmom privatnosti u kojoj je prividna autentičnost biografije jedini mogući izgovor za lošu kvalitetu teksta, za očito literarnu osrednjost koju bez grižnje savjesti možeš odmah staviti u kategoriju smeća. Naglašavam da je riječ o pukoj amaterskoj književnosti malih privatnih izleta, tobože literariziranih banalnih egotripova na razini već uobičajenog medijskog kiča ili trača, koji je danas, kao što znaš, prijatelju, sveprisutan književni oblik i uz jeftini likovni i kazališni konceptualizam najrasprostranjeniji estetski zločin u suvremenoj umjetnosti. Smatram da je to u najčešće loša i plitka novinarska trač-književnost u kojoj autori i autorice ispovijedaju svoj privatni život, a to čine na katastrofalno invalidan način gurajući u svojevrsnom kretenizmu ispovijedanja ono svoje privatno i intimno u prostor javnoga onako kako to, ali mnogo grublje, čini senzacionalističko “istraživačko novinarstvo” prateći strasno politiku, crnu kroniku, takozvane poznate osobe i estradno “društvo spektakla”. Ta banalna književnost bavi se osobnim, privatnim pričama, najčešće bez kritičkog ili ironijskog odmaka, kao i bez stvaralačke imaginacije. Većina suvremenih pisaca ne može se u svojim romanima ni za tren odmaknuti od svoje stvarne osobe. Oni ne pišu fikciju, ono imaginarno, nego pišu fakciju, ono što se njima zbilo u stvarnosti ili samo žele da se misli da im se to doista dogodilo u stvarnosti. Jednostavno rečeno, oni, ti pisci suvremene mainstream književnosti, ne mogu, jer ne znaju, izmisliti roman sa situacijama i likovima koji nikad i nisu postojali, ali koji su mogući i u stvarnosti. Ti i takvi pisci pišu takozvanom vlastitom kožom, ali pritom bljutavo idealiziraju svoj život, pa čak i onda kad o njemu pišu krajnje negativno, te zbog toga, zbog pisanja takozvanom vlastitom kožom, nepogrešivo pobuđuju voajersku znatiželju površnih čitatelja, a takva je, kao što znaš, prijatelju, većina čitatelja. Na taj način, dakako, potiču i knjižarski uspjeh te loše književnosti. Da, ali usput potiču i ravnodušnost onih koji od proze očekuju daleko više nego što to može pružiti, recimo to tako, prizemna autobiografska desničarska “književnost s ključem”, ili slična “književnost s neuspješno skrivenim ključem”, ili književnost s glumljenom histerijom u kojoj tobožnji shizofreni subjekt shizofreno promatra shizofreni svijet, ili pak povijesni balkanski romani pisani u tobožnjoj poetici čuvenog magičnog realizma s “bezbroj historijskih ključeva”, ili pak ono najgore – književnost hinjene ozbiljnosti koja je napisana prividno “bez ikakvih autobiografskih ključeva” i koja s jedne strane uporno cilja na ozbiljne nagrade (ozbiljne u novčanom smislu), a s druge strane nastoji pod svaku cijenu osigurati netalentiranom i umjetnički sterilnom čovjeku karijeru takozvanog ozbiljnog pisca. Ono što je porazno u tim banalnim karijerama jest to da one doista uspješno funkcioniraju, i to do toga stupnja da ti takozvani ozbiljni pisci postaju čak i akademici. No da se još malo usredotočim na pisanje “vlastitom kožom”, dakle na književnost koja usput želi čitatelju ugoditi, koja se želi dopasti iznoseći besramno svoju stvarnu ili “nadograđenu” intimu. Danas se piše mnogo knjiga kojima je namjera metodom ”vlastite kože” ispričati linearnu ili prividno nelinearnu priču i zabaviti čitatelja. Te popularne mainstream romane ne možemo nikako označiti pravom i dobrom literaturom. Oni su puni stvari koje svakodnevno možeš vidjeti na filmu ili gledati na televiziji i najčešće su beznadno površni. To znači da ta banalna mainstream književnost nije prava, to jest dobra književnost, jer obrađuje teme koje će neminovno biti zaboravljene za godinu ili dvije. Autori tih romana ili ne shvaćaju, ili za to ne mare, da komercijalizacija umjetnosti može posve uništiti umjetnost, kao što je to, uostalom, bolno vidljivo na njihovu primjeru. Zov dodatne zarade, karijere, glamura i zov banalnosti danas su u tolikoj mjeri snažni da su sintaksa teksta i vokabular tih mlakih plitkih prigodnih i potrošnih autobiografskih romana zabavne autofikcije neoprostivo oskudni, bijedni, beznadno trivijalni, siromašni i, naravno, intelektualno invalidni. Uzrok toj tužnoj invalidnosti uglavnom je potpun izostanak poetskog ozračja u tkivu pisanja, ona neophodna stilska aura u tekstu koja bi čak i banalnost barem malo prikazala kao nužan, sudbonosan i, po svemu sudeći, neizbježan element ljudskoga življenja. Većina tih i takvih privatnih romana ispričana je šturo, oskudno, neinventivno, suhoparno, neoriginalno, ravno, upravo na mainstream način, što ujedno znači bez originalne strukture i bez stvaralačke energije, te je cilj pisanja tih romana ne samo popularnost, nagrade i zarada (ti elementi su, podrazumijeva se, uvijek na prvom mjestu), nego i sebeljubivo narcisoidno egoistično razotkrivanje privatnosti autora ili autorice odnosno prividno romansiranje dijelova njihovih biografija, najčešće ljubavnih, bračnih, izvanbračnih, ratnih i poratnih ili pak sve to zajedno. Ukratko, u našoj, ali ne samo u našoj mainstream književnosti na djelu je već dugo literarno neplodan radikalni autobiografski egoizam. U tim popularnim i u mnogim aspektima priprostim, šturim, lošim banalnim romanima u drugi plan potisnuto je, ili ga uopće nema, ono kako u književnosti, budući da većini tih wannabe-pisaca, ili nazovipisaca, ili prigodnih weekend-pisaca, nije bitno kako će ispripovijedati svoj privatni život. Njih, zapravo, i ne zanima ništa što ima ozbiljne veze s istinskim naporom te moralom odgovornog pisanja i umjetničkog izražavanja, jer je njima bitan isključivo sadržaj njihove privatnosti, najčešće banalne i prosječne. Već je stari Erazmo Roterdamski znao da u književnosti ono kako može proizvesti i ono što, a u tu očitost naše konzumerističko doba s njegovim mainstream piscima ne vjeruje ili je ne može shvatiti. Upravo zbog nedostatka toga kako ta je književnost loša, a dodatno je loša i zato što je pisana brzo i površno ne mareći usput za takve nevažne profesionalne stvari kao što su to primjerice poznavanje gramatike i poznavanje pravopisa, da ne spominjem nemarnu obradu teksta i ono, u cijeloj toj stvari najbizarnije: strašnu zbrku na razini faktografije. Za tu neprofesionalnost, to jest za doista nedopustive pogreške u faktografiji krivi su autori, ali, jasno, i lektori kao i urednici koji besramno dopuštaju objavljivanje takvih katastrofalnih izdanja. Logična je pretpostavka da te knjige oni nisu ni pročitali jer se ne bi smjelo dogoditi da se u romanu koji se naprimjer bavi precizno određenom godinom uz precizno naveden mjesec i datum u mjesecu stavi riječ ponedjeljak, iako uz taj datum mora stajati riječ srijeda ili petak. Itd. Samo puko nabrajanje faktografskih pogrešaka iz romana, koji su hrvatskim čitateljima poznati i zbog tih pogrešaka, a koje smo i ti i ja pokušali čitati, uzelo bi nam najmanje četiri sata. Da bi književni dakle i kulturni skandal bio veći, a perverzija potpuna, takvi romani dobivaju glavne književne nagrade u državi, u našoj tužnoj i nesretnoj Hrvatskoj, kao i onaj roman u kojemu su napisane i ovakve rečenice: “Ona se krenula tuširati.”, “Krenula se smijati.” Da, dobro si čuo. Ta popularna i uglavnom privatna književnost čak je lošija od većine klasične memoarske proze u kojoj se napuhani megalomanski ego autora prikriva, manje ili više uspješno, nekim tobožnjim višim ciljevima, društvenim, kulturnim, političkim ili vojnim, svejedno. Većina tih autobiografskih priča ili privatnih romana neodoljivo nas podsjeća na ljepljivom sapunicom prekrivne telenovele, tobože dramatične, ili, što je još mnogo poraznije i tužnije, na ona prividno dramatizirana televizijska reality show ili reality TV–razotkrivanja privatnog života sudionika tih emisija koja su, zapravo, trivijalna medijska spektakularizacija njihove privatnosti, i to uglavnom takve privatnosti koja je plitka, sirova, glupa, jadna, banalna, bijedna, ništavna, nevažna, neinteligentna, dosadna i nezanimljiva. Pa čak i takva bijedna privatnost koju, nažalost, zbog svijeta kakav jest proživljava većina ljudi, da je primjerice obrađena onim kako književnosti, ne bi bila loša književnost. Naprotiv, bila bi to, u tom slučaju, prilično dobra i kvalitetna književnost, ona koja obrađuje banalnu temu ili temu banalne trivijalne egzistencije. Bila bi to književnost koja se prema njoj, prema toj banalnoj temi, odnosi odgovorno i kritički s blažim ili pak žešćim ironijskim odmakom. Upravo bi takva kvalitetna književnost trivijalnosti, ili književnost prosječne banalne svakodnevice, najbolje i, uvjeren sam, kreativno najuspjelije prikazala suvremenu stvarnost. Upravo bi takva književnost dobro ocrtala našu jadnu, razorenu, upropaštenu i nasmrt bolesnu kapitalističku epohu sveprisutnog kulta banalnosti, nihilizma, prividne autentičnosti, estradizacije i sveopće trivijalizacije. Upravo bi takva književnost dobro predočila teško oboljelu stvarnost čija je osnovna karakteristika sve plića industrija zabave u kojoj se upravo nalazimo i u kojoj ćemo se još dugo nalaziti. Takva je, nažalost, i prozna književnost naše epohe. To je banalna književnost koja se kao zloćudan tumor uklopila sasvim lagodno u kontekst zla epohe banalnosti, koja je istodobno i epoha kiča. “Zlo u umjetnosti jest kič”, rekao je već Herman Broch. Iako su i kič i banalnost neodvojiv dio ljudskog svijeta, u umjetnosti oni su doista zlo, neizlječivi tumor, zapravo estetski zločin. Njihovo osnovno obilježje jest neizbježna glupost. Neizbježna stoga što je glupost u temelju ljudske prirode. Sve ovo što sam rekao o proznoj književnosti vrijedi i za suvremenu poeziju. U to sam se osvjedočio kad sam nedavno bio na jednom natjecanju pjesnika koji oni zovu poetry slam. I prije toga natjecanja pročitao sam mnogo pjesama pjesnika koji bi to željeli biti. Na neki neobičan način sviđa mi se ta slam-slum-poezija, puna jednostavne svakodnevne zbilje, socijalno i politički osjetljiva poezija, u kojoj gotovo da i nema metafore. Međutim, ono što me doista zaprepastilo jest činjenica da se ta buntovna socijalno angažirana poezija ne razlikuje bitno od suvremene takozvane prave poezije u kojoj je metafora također na samrti ili je već gotovo posve mrtva. Zahvaljujući tom natjecanju, na kojemu je nastupilo mnogo pjesnika i pjesnikinja, postalo mi je jasno da pjesnici više ne znaju napisati metaforu jer su prestali biti umjetnici, a postali su komentatori na internetskim forumima ili blogeri, kritičari, kolumnisti, novinari ili, u najboljem slučaju, pjesnici koji pišu ”poeziju u prozi”. Tako jedan pjesnik, osjećajući da su mu pjesme loše napisane, naziva sam sebe “pjesnikom opće prakse” itd. Tko zna zašto se sve to dogodilo? Možda se to zbilo zbog krivo shvaćene Adornove izjave da je nakon Auschwitza nemoguće pisati poeziju. Taj očiti bijeg od metafore, bolje reći ta nesposobnost poetske proizvodnje metafore, govori o nezaustavljivom osiromašenju jezika. Te pjesme, ti stihovi koji, pazi, dragi prijatelju, nisu pisani za glazbu, kao što su naprimjer u rock’n’rolu, šansoni, rapu ili hip-hopu, podsjećaju me na ludo hrabre invalide koji, iako su teški invalidi, veselo i intenzivno igraju košarku ili tenis u invalidskim kolicima čineći to u najvećoj mjeri usredotočeno i ozbiljno kao da je doista riječ o pravoj košarci i o pravom tenisu, a ne tek o terapeutskoj vježbi, razbibrizi i relaksaciji. Kad čita te pitke i jednostavne pjesme, čovjek se uopće ne mora mučiti, rekla je moja kritički stroga prijateljica Anastazija, inače velika ljubiteljica poezije. Čovjek se ne mora nimalo intelektualno naprezati, ponajmanje umno iscrpljivati. I ne mora ništa odgonetavati jer se u tim pjesmama odmah prepoznaje ono “što je pjesnik želio reći”. Prepoznaje se život prosječne većine ili život neke populacije, najčešće urbane, recimo život bijednih u predgrađima, život nezaposlenih, siromašnih, potlačenih, ljubavno neostvarenih, spolno zakinutih i neizlječivo disfunkcionalnih ljudi. Prepoznaje se tako život đaka, studenata, činovnika, narkomana, kriminalaca, melankolika i ostalih, i sve je u toj poeziji tako kristalno jasno, bistro i realistično do bola kao i u poetici socijalističkog realizma koja u velikoj mjeri omogućuje da se život doslovno prepisuje. Tko zna, možda je Anastazija ipak u pravu. Uvijek sam malo perverzan, ili možda očajan, u susretu s nečim što umire ili je umrlo, pa mi je u ovom trenutku, u trenutku kad govorim o smrti kvalitetne književnosti usred epohe banalnosti, još draža ta narativna stvarnosna siromašna realistična prozna poezija ili pak, strogo rečeno, proza koja je prelomljena u retke pa samo podsjeća na stihove, na poeziju, i prividno ima oblik pjesme. I tako je, upravo sad dok ovo govorim, u punom cvatu ružna pogrebna pjesnička scena odnosno poezija groblja umjetnosti, nazovimo je jednostavno pastirsko-mimetskom, koja golemo obilje ljudskoga svijeta svodi na jedan element kastrirane urbane ili provincijske stvarnosti, svejedno, a koja je opisana priprosto pastoralnom feljtonističkom tehnikom. Takvu ili sličnu realističku poeziju, koja nije nužno društveno angažirana poput slam-poezije, u Hrvatskoj zovu i “stvarnosna poezija”, dok sličnu prozu zovu “stvarnosna proza” pa bismo, ako malo nategnemo cijelu stvar, mogli govoriti i o “stvarnosnoj generaciji pisaca”. Kaže moja prijateljica Anastazija da nešto definitivno nije u redu s hrvatskom riječi stvarnosno. Ipak, čini se da je ta riječ dobro napravljena, da je u skladu s tvorbom riječi u hrvatskom jeziku. Također se čini da se ona odnosi na ono nešto što želi biti stvarnost ili bar želi biti potpuno nalik stvarnosti. Pokušao sam tu riječ nekidan prevesti prijateljici iz Londona na engleski, ali nisam uspio premda sam se mučio pet minuta, pa sam na kraju odustao i izraz stvarnosna poezija preveo prijateljici kao reality poetry po analogiji s već uobičajenim izrazom reality show. Pri tom mučnom prevođenju žestoko sam se naljutio i pomislio sljedeće: kad bih samo znao tko je riječ ”stvarnosno” stvarno uveo u hrvatski jezik, izazvao bih tu čudnu pastoralnu osobu, mimetskog pastira ili mimetsku pastiricu, na stvarni dvoboj u dizanju stvarno teških enciklopedijskih svezaka u najvećoj zagrebačkoj knjižari, u Megastoreu. Siguran sam da bih pobijedio u dizanju teških enciklopedija jer otkad redovito odlazim u teretanu još sam više ojačao. U zaključku evo ti još nekoliko primjedbi o stvarnosnoj poeziji. Ta se poezija uspješno natječe sa suvremenom zbiljom bogatog, srednjeg i siromašnog sloja, a najviše sa smrdljivom gnojnom ružnoćom urbanog duhovnog siromaštva. Ti bijedni slumovi duha upravo su zbog bijede prepuni stvarnosne poezije, stvarne kao što je i sama stvarnost, a i zbog toga što je takva prozna poezija, ili kratka proza, prelomljena u tobožnje stihove, doista u duhu stvarnosti naše epohe banalnosti, u duhu stvarnosti vremena koje najčešće živi siromašno, i materijalno i intelektualno, te kratkoročno prozno, a nimalo epski dugoročno, ponajmanje poetski dugoročno. Suvremena epoha živi bez prave poezije, iako ona itekako postoji, a živi bez nje jer je uglavnom nitko od suvremenika ne čita. Stoga je, što je doista paradoksalno, čak i stvarnosna poezija itekako potrebna da bi intelektualni invalidi imali barem nešto za čitanje, da bi imali barem banalnu književnost kiča jer je u našoj epohi zla širim čitalačkim slojevima gotovo u potpunosti nepoznata zahtjevna poezija, ona poezija koja se trudi pisati o neizrecivom, ona poezija koja je na granici jeze zbog egzistencijalnog straha od nepoznatoga, nedokučivoga, tamnoga i smrtnoga. Suvremeno vrijeme živi bez poezije shvaćene na način na koji su poeziju pisali naprimjer Emily Dickinson, Mallarmé i Ezra Pound kao i neki naši pjesnici, oni doista rijetki, koji nisu podlegli zovu banalnog nizanja trivijalnih činjenica. Moja prijateljica Anastazija možda se s pravom pita: “Ako je na cijeni stvarnosna onanija, zbog čega onda ne bi bila na cijeni i ozbiljna metafizička masturbacija?” Naše vrijeme živi u prozi, živi prozno, ali ne bogato i u punini grčeva života epski prozno, već u duhu kratkih proza, kratkih razmrvljenih nepovezanih pričica, malih fragmenata smrti, prolaznog smeđeg blata i blatnjavo smeđih odlomaka bez kvalitetne poetske aure, one aure koja je zapravo bit jedinstvenosti umjetničkog djela i o kojoj je argumentirano suptilno pisao Walter Benjamin. Dobra, značajna, poticajna i zahtjevna književnost neumitno umire, pa će uskoro biti mrtva te okružena svojim brojnim falsifikatima. Naše vrijeme, epoha banalnosti i kiča, živi svoj minimalistički život u siromašnoj slam-slum poeziji-prozi, koja nam je ipak potrebna, jer kakav bi to bio život bez čitanja ili slušanja bilo kakve poezije-proze!? Naše vrijeme živi bez metafizičkih drhtaja. Naše vrijeme živi brzo u prozi vrlo brzih koraka, čak munjevitih, po kompliciranoj grbavoj površini naše siromašne svakodnevice. Površina je tu, ona je neupitna, izvjesna, bolno prisutna i kao stvorena za lagani poetsko-prozni siromašni pop-mimetizam. Dobro je rekao tvoj kolega, kad smo u tvojem vrtu uz crno vino razgovarali o umjetnosti. Rekao je: “Ako dubine nema, svaka je površina premalo ambiciozna, a previše pretenciozna.” A dubine nema, moj prijatelju, dakle tvoj je kolega posve u pravu.” Tako je govorio moj prijatelj. Naručio sam još jedno crno pivo. Na urbanistički devastiranom Cvjetnom trgu pjenio se život naše epohe u kojoj dominira zlo. To je istodobno, i ne samo po mišljenju mojega prijatelja, i epoha banalne književnosti.