Piše: Romano Bolković

Barakni Agram. Ne dakle barokni, nego barakni Zagreb. Taj naziv predlažem za Zagreb Adventa. Objasnit ću odmah zašto:

Barok je u Zagrebu u svojoj provincijskoj fomri, kao i sve stilske faze i epohe ( vidi: Radovan Ivančević, simultanost ali i anakronizam stilova, npr. studija hrcak.srce.hr/file/235912 ) u Hrvatskoj trajao s pomakom, duže no u europskim središtima, metropolama europske kulture. Posljednji je barokni coprnjak hrvatske Kulture – Miroslav Krleža. U niskom stilu nepobitan dokaz panoptikum je Marije Jurić Zagorke. Barok je u Zagrebu forma mentis, kazano cum grano salis, u mjeri u kojoj se o mentalnom usred htonskih isparavanja alkohola podno Medvednice uopće može govoriti ( vidi Ivo Andrić, kad je riječ o pijanom Zagrebu ). Anyhow, mračnjaštvo, strah od Svijeta kao beskraja ( što porađa ksenofobiju ), pridavanje veće važnosti stilskim negoli tematskim vrijednostima što će u sferi praktičkog poroditi onu genijalnu Vramčevu definicu Purgera koju citira Krleža u Baladama: Purgeri, nemajuć puno, hvastaju se! ( Antun Vramec, kanonik račvasta jezika, hrvatski settecentistički ljetopisac ogovarao je Purgere gore nego pas Matoš; jasno, i sam je podlegao kletvi demona loci: napisao je životno djelo skroman naslova “Kronika vezda znovich zpravljena kratka szlouenzkim jezikom” u kojem je obradio povijest od stvaranja svijeta do 1578. ), prevalencija ( hinjene ) religijske duhovnosti naspram ( privatne apoteoze ) svjetovnosti, zadnja pogubljena “vještica” Jela Futakovica iz Donje Stubice, koju su 1746. godine na svoju ruku spalili lokalni kmetovi i zadnja osuđena vještica u Europi Magda Logomer zvana Herucina koju su 1758. u Križevcima osudili na smrt, ali kazna nikad nije provedena, već je Herucina, na zahtjev carice Marije Terezije, dovedena u Beč gdje je nakon vještačenja carskih liječnika oslobođena svih optužbi, sva ta zakašnjela mitologija jednog ubogog Čarnoznanstva, da ne duljim, ocvali je agramerski barok koji seže do u prva desetljeća XX. stoljeća.

A onda industrijalizacija, elektrifikacija i socijalistički modernitet pa – povratak Harmici.

Ne čudi da se Holjevac tako borio da Zagreb dobije Velesajam.
Jer, to je srž Zagreba: sajam.
Usred Grada sajmeno je mjesto, s kojega je još s početka XX. vijeka zastupnik u Saboru zagrabio čašu vode iz gliba, popio je na govornici, i time dokazao precijenjenost higijene u svakodnevnom životu naroda.
Urbanizam Zagreba to potvrđuje: sve su prometnice položene u smjeru istok – zapad, što sugerira protočnost, tranzit: stranče, obavi posao i pruduži dalje, putem koji oponaša Savu, prirodnu prepreku pred Tuđinom: sve zagrebačke prometnice izraz su toga straha od Turaka, parafraza opkopa oko utvrđenog Gradeca i Kaptola, koji postuliraju, kao Sveti i Svjetovni, Profani i Sakralni grad, dihotomiju što se ponavlja u središtu grada: dva su centra, Izvor i Vrijeme, Sein und Zeit, Manduševac i Sat, i figura koja opisuje taj Trg maniristička je elipsa, ne renesansni krug. Dva su grada, velim, sveti i profani, Gornji i Donji, Zagreb i Novi Zagreb, ali sve su velike prometnice položene kao alegorija prepreke pred Strancem: Ilica, zeleni valovi, željeznička pruga, Vukovarska, Slavonska avenija, avenije Novoga Zagreba, a sjever – jug, iako bismo se kleli u Mitteleuropu, spada na dvije, tri prometnice: Savsku, Držićevu, Selsku… – jer, tuda bi mogao nadirati Stranac.

U takvom po sitno uređenom svijetu u kojemu je i za mirnodopskih vremena pojava stranca događaj od naročitog dramskog potencijala, Sajam je povlaštena društven forma: omogućuje trgovinu, susret s Drugim ( vidi: Adam Smith, trgovina kao mogućnost da na tren osujetimo ”barbarsku tvrdoglavu mržnju prema strancima” ), ali spaja to raspolućeno Sveto i Svjetovno: Sajam je u naročitom smilsu to što jest na svetak. Tada je to pučko slavlje uz religiski duhovni placet. I zato je Harmica autentično središte Zagreba: ujedinjuje taj dualitet Kaptola i Gradeca, Vječnosti ( izvor ) i Vremena ( Lebarović ), itd., i kao i nekoć, nakon socijalističkog intermezza koji je slavio napredak dopuštajući automobilu i tramvaju da uzurpira tranzitom panonsku sajmišnu statiku, vratili smo se tamo gdje i trebamo biti: i opet je riječ o svjetovnom ( sajam ) i duhovnom ( Advent ), i u tome smo, nikoga to ne bi trebalo, pa ni Europu, začuditi, europski prvaci, jer, mi smo sazdani od toga: mi tržimo duhovno, produhovljujući svjetovno u mjeri u kojoj je Goethe imao pravo poslavši Hegelu bocu vina s opaskom: Šaljem vam ovaj dokaz postojanja Duha u Prirodi.

Zato je Sajam privilegirana forma hrvatske društvenosti.

A baraka, nakon baroka, njeno mikro-poprište.

Q.E.D.