Piše: Snježana Banović

Prije 70 godina, otvorila se nova sezona (1946/47) zagrebačkog HNK s Krležinom dramom “Gospoda Glembajevi” U razdoblju koje se u životu najvećega hrvatskog pisca označava kao prešutno prihvaćanje nove vlasti došlo je do isto tako prešutnog sporazuma između Krleže i idejno-političkih foruma. Naime, nova vlast kojoj se Krleža pridružio primila ga je bez kritike, iako su rezerve prema Krleži bile vidljive, no nitko nije ni pokušao uskrsnuti predratnu diskusiju oko sukoba na ljevici, očito prema Titovoj direktivi. Ipak, nova produkcija Glembajevih bila je objavljena u zadnji tren. Bela još u veljači piše Krleži u Beograd (gdje su započele pripreme na produkciji istoga naslova u režiji Huge Klajna) da u Zagrebu “od Glembajevih ni spomena! Herzig, zar ne? Ako nije naivno onda je suludo! Ako nije ni jedno ni drugo, šta je onda?”.

Uskoro su ipak započele pripreme na toliko iščekivanom povratku Miroslava Krleže na scenu HNK, a ovo je fotografija barunice Castelli u tom, drugom po redu tumačenju Bele Krleže. Tako će fresku zagrebačke patricijske obitelji, za tadašnje prilike sasvim očekivano režirati za novu vlast izuzetno podoban kadar – glumac Đoko Petrović, koji je redateljski zanat pekao u partizanima kao jedan od rukovoditelja Kazališta narodnog oslobođenja Slavonije i Centralne kazališne družine gdje se istakao kao redatelj, scenograf i pedagog. Ova je predstava za novu kulturno-političku garnituru označena kao jedan novi oblik kazališta koje će biti aktualno i kazati svom vremenu istinu u lice, zaći pod kožu svih negativnih pojava u našem životu, odgajati i predvoditi.

(Iz knjige Kazalište za narod, koja se još piše)