Piše: Đurđa Knežević

Nasilje u obitelji u pravilu nema svjedoka. Netko je počinitelj, netko je žrtva, ono se ne odvija u javnosti već unutar “četiri zida”, tragovi, ako ih uopće fizičkih ima, mogu se različito tumačiti, njihovi uzroci prikrivati ili krivotvoriti. Kad ipak probiju okvir intime, porodice, privatnosti i dopru do javnosti, “ne znamo” kome vjerovati. U kojoj mjeri odgoj, socijalizacija, navike određuju naš odnos (ne)povjerenja prema (vjerojatnoj) žrtvi, osobito u svijetlu činjenice da nas cijela patrijarhalna povijest i njezina bitna sastavnica, “kultura” odnosa spolova, navikava i dresira da i sami prihvaćamo zadane rodne uloge kao da su prirodne. Kako ćemo povjerovati vrlo vjerojatnoj žrtvi ako već “znamo”, ako smo svime pripremljeni da tu žrtvu, čak i kad se /ako se/ i nedvojbeno potvrdi da je stradala, zapravo niti ne smatramo “pravom” žrtvom.

Nekoliko činjenica je neosporno. Gospođa Lalovac je prije više mjeseci prijavila MUP-u slučaj nasilja u obitelji, policija je više puta intervenirala, tako da je gospodin Lalovac “zaradio” nekoliko kaznenih prijava zbog obiteljskog nasilja, gospođa Lalovac je o tome još obavijestila i njegovu stranku SDP, također je kazala kako je zatražila pomoć i od udruge za zaštitu žena od nasilja, BaBe. Udruga je, međutim, smjesta i prilično traljavo demantirala navod tvrdeći da navedena osoba s kojom je kontaktirala kao predstavnicom udruge nije ni u kakvoj formalnoj vezi s radom udruge. Također su kao moguću osnovu za ikakvo postupanje odbacile anonimni poziv, koji im je gospođa Lalovac navodno uputila. Gospođa Lalovac je također dala iskaz, a na koncu je dala u javnost i tonsku snimku nasilja kojem je bila izložena.

Sve to ima podužu povijest (gotovo dvije godine), no tek sada, kad je sve to izašlo u javnost, DORH je poduzeo istragu. O navedenim činjenicama po svoj prilici nema spora, osim što se, u silnim raspravama koje su netom buknule u javnosti, sasvim prikladno, većinu tih činjenica pogodnih za svojevrsnu anamnezu cijelog slučaja jednostavno izostavlja. Dakako u korist dokazivanja onoga što se već želi dokazati. Zainteresiranih za cijeli slučaj je neobično mnogo, ne slučajno, jer radi se o bivšem ministru u Vladi RH te jednom od istaknutijih i uglednijih članova glavne opozicijske stranke. Da se radi o isto takvom “materijalu”, ali s društveno anonimnim akterima s ruba društva, stvar bi dobila desetak redaka crne kronike i po svoj bi prilici bila obilježena tek inicijalima.

Nasilje nad ženama, kao i svako nasilje protiv cijele jedne kategorije, treba biti u žiži politike, treba biti njezin predmet, ali ni ono ni briga o njemu ne smije biti njezino sredstvo, a upravo se to u ovom slučaju događa. Puno je ovdje stvari koje se nadograđuju na u osnovi jednostavnu, ali veoma mučnu i veoma vjerojatnu priču o obiteljskom nasilju, zakrivajući je, iskrivljujući je, zloupotrebljavajući je te napokon time zamagljujući i poništavajući sam užasan događaj, njegovu vrlo moguću istinitost, obzirom na to da ga podupiru mnogi faktički elementi. K tome, nije nužno biti feministkinja, dovoljno je nešto ljudske empatije i razumnog pristupa također, pa dati povjerenje osobi koja nam tvrdi da je žrtva. Osobito ako tvrdnju podupire prilična prtljaga činjenica, pobrojanih na samom početku teksta. S druge strane, i kada su činjenice koje optužuju nekoga kao počinitelja kristalno jasne i čvrste, treba dakako dati riječ i onome tko je za nasilje optužen. To je, vjerujem, također mjesto oko kojeg nema spora. Dakle, na pobrojane činjenice optuženi Lalovac je izjavio da je “njegova supruga lagala”. Zaključujemo da je gospođa Lalovac prema tome s lažnim razlozima pozivala policiju, ova je uzalud radila zapisnike i podizala kaznene prijave itd. U svojim nastupima, međutim, jedino je propustio, u nekoliko intervjua u kojima su ga jedino o tome i ispitivali, jasno i jednoznačno opovrgnuti autentičnost snimke. A ona je ključna. U svakom se slučaju moramo malo zadržati na samoj snimci. U desetak minuta slušamo uglavnom glas muškarca, govori na početku o nekim poslovnim stvarima, da bi ga u jednom trenutku ženski glas pokušao nešto upitati. Muškarac joj iritiran odgovara da prestane o tome, do kraja ne znamo o čemu ali slutimo, ženi ne dopušta da izgovori dvije, tri riječi, i svaki put biva surovo prekidana. Ključna je rečenica koju muškarac izgovara i koja se sve vrijeme u varijacijama ponavlja: “Ako želiš da normalno komuniciramo, onda nećemo pričati o ničemu”. Žena pokušava nekoliko puta no ne uspijeva završiti rečenicu, svaki put muškarac je sve goropadniji, traži od nje da prestane pričati te da se o tome više uopće ne razgovara, prijeti joj da će nešto razbiti, čuje se neko treskanje. Uz tonski zapis vidi se i fotografija modrice na nozi, za koju se kaže da je to učinio muškarac koji izgovara onu jednu jedinu rečenicu “prestani o tome, rekli smo da nećemo pričati o tome, do sad si bila dobra, sad me opet izazivaš, hoćeš li da nešto razbijem, to hoćeš, je li….”

Ne treba biti psiholog ili psihijatar i u tim mučnim trenucima dijagnosticirati oblik gadne psiho-torture kojoj je žena izložena. Ona ne smije govoriti, to jest, može govoriti ono što ON dopusti, a to što ON dopusti, to je i za NJU najbolje. On je taj koji kontrolira situaciju, osobu u njoj, netrpeljiv je u trenucima kad se žena otima kontroli, to ga čini bijesnim pa joj sadistički prijeti (“Hoćeš da nešto razbijem, to hoćeš, reci, to hoćeš?”). To što nije izvjesno da ju je i udario (snimka je tonska), tek nešto je treskalo, ne umanjuje efekte torture zastrašivanjem, udaranje u predmete, lom, mogućnost da sljedeći udarac bude upravljen na ženu; sve su to elementi torture, prijetnje, demonstracije kako se i njoj to može dogoditi. Takav postupak sigurno stvara gotovo jednaki užas kao i primljeni udarac, da ga je bilo.

Dakle, autentičnost snimke nije opovrgnuta (a rečeno je, bilo je prilike, u tom bi slučaju bila nužna ekspertiza i sigurno bi bez većih poteškoća pokazala je li ili nije autentična). Pitanje je ovdje još i: kada se radi ekspertiza? Po svoj prilici kad netko od aktera posumnja u autentičnost predmeta, ili pouzdano zna, kao što bi to morao znati Lalovac, čiji je glas navodno na snimci. Ekspertizu sigurno neće tražiti gospođa Lalovac (ona je, na koncu, upravo takvu snimku i predložila), već onaj koga taj sadržaj tereti, dakle mogući počinitelj. Već i samom izjavom kojom bi odbacio autentičnost snimke, pa možda još i pozvao da se utvrdi njezinu vjerodostojnost, dobrim bi dijelom (ne posve, zbog drugih navedenih činjenica) ojačao svoju poziciju. Rekosmo, to (do ovog trenutka) nije učinio.

Usprkos tome krenule su “ekspertize” i interpretacije iz domaće radinosti. I tu se nalazi prava raskoš narodnog duha; gluposti, zloće, manipulacije i pristranosti prije svega. Vox populi u nekim medijima, na društvenim mrežama i raznim forumima pokazao je svoje istinsko bogatstvo. Sumnja se u autentičnost snimke, razlozi nenavedeni, tek, kažu neki kako je to sigurno montaža jer je to objavio Bujanec, a zna se kako on radi (o Bujancu ćemo kasnije); neki nisu zadovoljni snimkom, neki ni samom snimateljicom, kažu: pa ona je namjerno snimala i provocirala ga da izvede taj užas. Ovdje se počinje gasiti pamet. Kako je drugačije nego namjerno mogla snimiti to što je željela snimiti, morala je prikladno postaviti mobitel (ili već nekakav snimač zvuka), pa onda i pokušati provocirati muškarca da dobije upravo što je htjela dobiti. Naravno da je namjeravala snimati, pripremila se za to, i da, provocirala je, no pitanje koje si ti mudri komentatori ne postavljaju jest, zbog čega je to činila? Vjerojatno će sad takvi poskočiti i kazati, “zbog osvete”. Da, među ostalim i to je moguće, no slijedi dalje pitanje, zbog čega mu se osvećuje? Osvetit će mu se dakle tako što će u javnosti pokazati kako se on odnosi prema njoj.

Zbog čega će to učiniti? Zbog toga jer je ona svaki dan, na samo, u intimi njihovog doma, pred njim takvim, izložena njegovoj svojevolji i psihološkom teroru. Pa možda na koncu i nije samo i jedino iz osvete, već možda i prije svega iz muke, očajne tjeskobe. Ovo je odgovor na ‘zašto’. Pitanje je nadalje, da li itko od “eksperata” misli da je to bilo jedan jedini put da je Lalovac tako reagirao i ona je, eto, vidovito namjestila mobitel upravo taj jedan jedini put da to i snimi i gadno ga uvali? Pa valjda ipak nitko nije tako blesav. Na to se odlučuje kad se stvar ponavlja i kad nema sumnje da će se i opet odigrati po istom obrascu. Samo se trebalo odlučiti, a bogme i odvažiti snimiti. Kako to da takva mogućnost nijednom od “eksperata” nije pala na pamet? A nije da je to bila prva stvar koju je učinila da se zaštiti, pokušala je i prije i drugačije, to jest, legalistički, rekosmo, prijavila je nasilje policiji (više puta), bez rezultata, obratila se njegovim partijskim drugovima, bez rezultata, navodno je kontaktirala i udrugu BaBe, bez rezultata.

No, sumnjičavci će ići dalje pa slijedi prigovor da snimka “nije nešto čista, nešto ne štima, ne znamo što ali nešto…”, lamentirat će tako neki “eksperti”. U pravu su, nije bogzna kakva snimka, loša je dapače, međutim, koja je snimka, tajno snimana mobitelom u realnoj situaciji nasilja dobra, čista, odgovarajuća, na kojoj “sve štima”? Zaista nije bila prilika da se dovede pristojnu ekipu s dobrom kamerom, osvjetljenjem i izvrsnom tonskom tehnikom. Pitanje je na koncu je li imala izbora.

Nekako se u cijeloj toj “ekspertizi” sve vrijeme gubi žena, ljudsko biće koje je poniženo i potom još i izvrgnuto psihičkom teroru. Ugledni građanin, bivši ministar, potpredsjednik najveće opozicijske stranke, na vrhu poslovnih uspjeha (lamentira na snimci o teškim parama ovamo-onamo), sav je poletan pritom, i s druge strane zanesen u pisanje stihova ljubavnici; u takvoj slici uspješnog poslovno-seksualnog muža nema mjesta za pitanja prevarene i terorizirane supruge. Za nju vrijedi jedino da šuti. “Ako želiš da normalno komuniciramo, onda nećemo pričati o ničemu.” Oblik normalnosti njihovog odnosa je za nju (dakako, od njega postavljen) da šuti. Nešto strašnije jedva da se može ikome izgovoriti i postaviti kao mjera normalnosti. Modele takvog odnosa (muško-ženskog) vjerojatno danas otvoreno zastupaju tek radikalne mule i ISIS-ovci, ali ih prakticiraju zastrašujuće mnogi muškarci diljem svijeta. Evo i priloga naših đuvegija: kažu mnogi aktualni “analitičari” i “komentatori” kako su takve svađe uobičajene. S tim se nažalost lako složiti, jesu, no to samo znači da smo duboko bolesno društvo. Dakle, i provocirala je, to jest, govorila je, pokušala je tražiti objašnjenje, i da, istovremeno je snimala jer od ustanova državnih i neovisnih građanskih nije dobila pomoć i odlučila je sama si pomoći, pribaviti dokaz. Smjesta je to s indignacijom proglašeno podlim, nemoralnim. Nekako se ne sjećam da su “eksperti” promrsili koju o nemoralnosti tajnog snimanja u slučaju HEP (nalog da se preko veze zaposli netko, snimljen od jednog niže rangiranog službenika). HEP-ovac je bio heroj, gospođa Lalovac je kučka. Zanimljivo, no ostalo je bez objašnjenja. Zbog čega je slučaj kojim se ovdje bavimo nemoralan, podao i kojekakvim ružnim izrazima počašćen, a onaj drugi je dočekan s aplauzima? I jedan i drugi sigurno nisu moralni, no u uvjetima kad je vjerojatnost da se legalnim putem riješe ovakvi problemi praktički nikakva (vidjeli smo da se prije toga čak i pokušalo), ljudi pribjegavaju različitim metodama. Što ćemo onda s Manning, Snowdenom, Wikileaksom i njihovim načinima pribavljanjima i objavljivanja klasificiranih dokumenata, načinima koji, radi nekog važnijeg prava, uključuju prekoračenje ovlaštenja, zloupotrebu internih uvida i kršenje normi na koje se pristalo?

No, naši se “eksperti” neće tako lako predati i nastavit će sa sumnjama i prigovorima. Gospodin Lalovac je istina zaboravio opovrći jedini čvrsti dokaz, autentičnost snimke, ali nije zaboravio na svoje dijete, za koje ne želi da pati. Lijepo od njega, no ako je dijete ikada prisustvovalo ovakvom razgovoru oca s njegovom majkom, što je lako zamisliti, onda je bilo izloženo duboko traumatičnom prizoru. Oca kojem raste bijes na majku, koji joj “zatvara” usta čim pokuša nešto reći, što naravno njemu nikako ne odgovara (pa ju još uvjerava da to odgovara i njoj i da je luda što se tako ponaša), koji na koncu sadistički pita, budući da ga opetovano nije poslušala, želi li ona da on nešto razbije? “Staklo? Želiš li to, reci, da nešto razbijem, to želiš”. Zamislimo dijete koje to gleda, a onda i prsne nešto, tresne, razbije se. I ne, ne čini se da ju je (tada) tukao, no doista nije ni trebao. Takva vrsta verbalnog, sadističkog psihičkog nasilja često je traumatičnija od fizičkog nasilja. To gleda dijete, ili možda i ne gleda, no ovako ili onako, to njegov otac čini njegovoj majci.

Kažu “eksperti” da je trebala misliti na dijete i zaštititi ga. Kako? Što predlažu? a) Mogla je šutjeti i trpjeti. Ona bi šutjela, tata bi tu i tamo izgubio živce jer se uvijek nešto nađe da se bude nezadovoljan suprugom pored ljubavnice. b) Mogla je uzeti dijete za ručicu, pinklec na rame i udaljiti se u tišini od strašnog mjesta i lijepo ostaviti oca da konačno na miru pliva u cjelokupnoj imovini te moru ugode između poslovnih uspjeha i poezije. Ali nije, sad već “ekspertiza” raste u nezadovoljstvo, a bit će i prave ljutnje na kraju prema ženi, jer nije šutjela, dapače provocirala je, snimala da se osveti, vidi se naznake pokvarenjakinje, i na koncu nije otišla zbog dobrobiti djeteta s pinklecom na ramenu već je uzela dio imovine. Eto je, sad se pred našim empatičnim “ekspertima” konačno pokazala! Hoće ga opelješiti. Kaže jedna naša književnica kako batina ima dva kraja. To jest, on nju psiho-terorom, ona njemu mazne dio imovine (a naravno da je u ovim krajevima sva imovina njegova, uključujući i ženu i djecu sve dok ih se sam, svojom voljom ne odrekne).

Vidimo kako nasilnik polako klizi u novu ulogu, ulogu žrtve. Našli su se i “objektivni eksperti”, koji nikako ne žele suditi, nikako se zauzeti (osjećajno, intelektualno) za bilo koju stranu, tek, s novootkrivenim žarom dostojnim Bandićevog zanosa zazivaju pravnu državu da radi svoj posao. Nema se tu šta javnost uzbuđivati, razgovarati o tome, pokušati stvoriti mišljenje, prosuđivati, tražiti da se ispita cijeli slučaj… neka institucije, bla, bla, rade svoj posao, pa tek kad nam pravorijek daju forenzičari i fiškali, mi ćemo smjeti misliti i izražavati suosjećanje i/ili osudu. Baš se prisjećam seks skandala Dominiquea Strauss-Kahna, šefa IMF, koji nikada ne bi odletio s funkcije da se javnost (ne samo francuska) nije obrušila na njega. A tvrdio je da je nevin. To napokon tvrde svi. I tako, malo po malo, vrlo vjerojatna žrtva premeće se u osobu sumnjivih namjera i interesa, u zlu manipulatoricu i ne osobito dobru majku, dok se vrlo vjerojatni počinitelj obiteljskog nasilja premeće u, od takve grozne supruge, iznerviranog čovjeka, kojeg će ova još i opelješiti, a niti dijete, koje on veoma voli, ne štiti kako bi trebala.

To što je za loše okolnosti po dijete odgovoran onaj koji lošu klimu i uvjete proizvodi, to se naših “eksperata” najmanje tiče. Sve to ipak ide po patrijarhalnom obrascu, majka je ta koja je brižna, koja će se žrtvovati za svoje dijete i koja se treba žrtvovati, koje će trpjeti zbog njegova dobra. To je patrijarhalno pravilo, takvo se ponašanje od žena očekuje, dapače, zahtijeva. Ne i od očeva, jer kad se (rijetko, veoma rijetko) takvo nešto i desi, onda je to samo iznimka koja potvrđuje zacementirano pravilo. Tako smo došli i do problema “besprijekorne žrtve”, a tu se (besprijekornost) osobito i jedino traži od žena. Bolje je da je šutjela i trpjela ljubavnicu i psiho-teror domaćeg ognjišta i obiteljske intime, jer bi tako zaštitila svoje (kao da nije i njegovo) dijete. Ako već nije mogla držati jezik za zubima, trebala je otići i sve mu ostaviti (to se ne izgovara eksplicitno), a ne ga opelješiti (to jest, uzeti svoj dio zajedničke imovine, to se već izgovara). Sve je to smišljeno pripremala i kao guja ga provocirala, (taj se razgovor nije niti smjelo snimiti jer je “iznošenje prljavog veša”, reče književnica ali i mnogi drugi. Na stranu što su na tom prljavom vešu simbolički, a ponekad i stvarni krvavi tragovi). Otišla je od njega, preselila ured, znači, smišljeno je već duže vrijeme djelovala (trebala je do kraja sjediti pored njega dok joj on umiljato određuje o čemu može i smije razgovarati). Trebala je, ako je uopće trebala, reagirati, izaći u javnost odmah, a ne čekati da prođu izbori (vidimo, žena nema psihičku čvrstinu, manipulira, možda je i luda, to joj je i rekao). Ovdje se valja pitati, što “eksperti” nikako ne čine, kakav bi komentar bio da je izašla u javnost prije izbora? Ha, baš je tempirala vrijeme da ga ruši na izborima. Sve je jasno! Guja. Kako god, nikad izgleda nije pogodno vrijeme i mjesto progovoriti o obiteljskom nasilju. Osobito ako je suprug bivši ministar, ambasador, sveučilišni profesor, ugledni liječnik, znameniti kuhar, estradna zvijezda opće prakse, … ‘netko’ tko znači nešto u ovoj smrdljivoj, licemjernoj močvari.

U cijeloj ovoj, u osnovi banalnoj priči, jer zlo je, naučili smo, uglavnom banalno, priči kakve se događaju na dnevnoj bazi, zanimljive su dvije stvari. Jedna je silna nenaklonost velikog broja građana, muškaraca i žena podjednako, sumnjičavost pa i osuda, nevoljkost da se ženi, vjerojatnoj žrtvi, pokloni barem elementarno povjerenje i nešto empatije, o čemu je prethodno bilo riječi. Po svemu što smo pročitali i potom ovdje opisali, radi se o duboko ukorijenjenoj, petrificiranoj, patrijarhalnoj strukturi odnosa spolova sa svim značenjima i pravilima za svaki ponaosob. I tome u jednakoj mjeri podliježu kako ideološki desni tako i lijevi, kako muškarci tako i žene.

Druga je stvar, ono čega se još nismo dotakli, bezočno korištenje u političke svrhe. Činjenica je, sada dolazi onaj ranije spomenuti Bujanec, da objaviti snimak nasilja u emisiji osobe poznate samo po najružnijim javnim postupcima (od pravomoćne kazne zbog plaćanja prostitutki kokainom, preko mračnih ustašofilskih ispada među kojima je najsramotniji onaj protiv Mirjane Rakić, i sličnih, ali isto tako lošem novinaru, pristranom tv voditelju itsl., no to su već svima dobro poznate stvari), samo po sebi je gotovo i samo skandalozno. Usprkos tome, poricati pravo osobe da objavi gdje se to njoj sviđa (ma koliko se nama ne sviđalo, jer bismo valjda bili mirniji oko samog slučaja da je objavila kod Šprajca ili Novokmeta), u to se nemamo pravo pačati. Ono što je centralno, i takvim treba i ostati, je sam predmet. Treba također vjerovati da je vrijeme objavljivanja pažljivo birano (snimka je učinjena znatno ranije), upravo u vrijeme skandaloznih postupaka predsjednice države i ministra znanosti Barišića, sve kako bi se njihove skandale zamaglilo i prikrilo. No sve to zajedno ne bi smjelo gurnuti na drugo mjesto sam predmet, užasnu snimku, dokument.

Zapravo bi nam kao zainteresiranim i zabrinutim građanima za sam predmet trebalo biti svejedno tko je i gdje objavio. Ako se gospođa Lalovac odlučila za Bujančevu emisiju, onda ona, vjerujemo, ima neke svoje razloge za to koje, pristojnost nalaže, ne smijemo propitivati jer se o tome, njezinim razlozima ili eventualnim naklonostima (političkim ili nekim drugim) niti ne radi. Što ne znači da Bujančevu političku manipulaciju i iskorištavanje nečije ljudske nevolje ne treba denuncirati i osuditi. Pa ipak se desilo upravo to da činjenica o mjestu objavljivanja u glavama mnogih poništava (ili barem dovodi u sumnju) i samu snimku i vjerojatnu žrtvu i sve moguće okolnosti, dakle ono što bi trebalo biti centralno, gura ga u stranu i počinje političko pripetavanje, pri čemu se sada već, samim time gdje je objavljen, veoma “dubiozan” predmet polako gubi i sigurno teče prema skorom zaboravu. Ono što je zaista začuđujuće je lakoća skojom je Bujanec i zdrug “preveslao” sve ono što se samoimenuje (i što on imenuje) ljevicom. Lijepo ih je bez po’ muke naveo da raspredaju o očiglednom, namjernom, to jest, podmetnuo je svima njima (naravno namjerno!), a sve pod prividom podmetanja samo Lalovcu, kojeg su krenuli smjesta braniti kao krotkog obiteljskog čovjeka. Pa zar među tim ljudima doista nema nikoga tko bi mogao razumjeti ovakve podle, ali i vrlo primitivne manevre, nego se krenuše pod Bujančevom palicom baviti teorijom zavjere? Građanska alternativa, ljudskopravaši, svi oni umjesto da pažnju posvete samom slučaju, bave se Bujancem, bave se partijskom pripadnošću vjerojatne žrtve, zna se otkuda je ona došla i kojoj partiji pripada, bave se teorijom urote, bave se obranom svog prijatelja, druga, dragog obiteljskog čovjeka. Nekako im ne pada na pamet jednostavna stvar, naime, ukoliko se doista makar i manji dio od navedenog događao u odnosima bračnog para Lalovac, onda to zaslužuje punu pažnju javnosti iz više razloga i bez obzira tko je obznanio i s kakvim prljavim namjerama. Prije svega, pažnju traži stoga što je nasilje u obitelji, a u ogromnoj većini se radi o nasilju muškaraca nad ženama – nasilje, gaženje osnovnog prava svake osobe na sigurnost, a k tome i znak patrijarhalnog stanja duha i socijalnog primitivizma. Pažnju traži i stoga što je u ovom slučaju suspektni počinitelj javna osoba, donedavno visoko rangirana u vlasti ove države, sada u najvećoj opozicijskoj stranci, i kao takav može bar u nekim aspektima predstavljati model, uzor građanima. Pažnju traži i stoga što nasilje u obitelji nije stvar obiteljske intime, mada se nažalost u njoj događa, već je genuino politička stvar. Svako nasilje, ma gdje se odvijalo, jest političko ako ga se tolerira jer dovodi u pitanje sistem zaštite prava, a ako smo civilizirano društvo (ili barem tome težimo), ono je u potpunosti nedopustivo. Nasilje u obitelji nije brutalno “samo” prema ženama i prema djeci koja se nađu u tom prostoru, već je, posljedično, nasilje i prema cijelom društvu, to jest, prema ako ne poštovanim, ali zacrtanim normama humanog društva. Nasilje u obitelji generira i perpetuira obrasce ponašanja koji postaju zlokoban roditeljski vodič za buduće ponašanje kako muške tako i ženske djece. Dječaci, kad odrastu da tuku, kontroliraju, mentalno, psihički, a po mogućnosti i ekonomski, osobe s kojima žive svodeći ih na poslušni, nijemi objekt, a poželjno bi usput bilo da objekt izgleda atraktivno (za sve ovo u stvari bi bilo jeftinije i stvaralo manje problema da si kupe lutke za napuhavanje). Djevojčicama, dakako, ostaje da šute i trpe.

Kamo sreće da je Boris Lalovac nevin, no to mora jednoznačno dokazati. Do tada niti on, niti ijedan jedini obiteljski zlostavljač (pa i oni tek suspektni) ne smiju imati mira, a javnost ne samo da smije, nego se i mora time baviti.