Piše: Božica Jelušić
Moj život stoji na zavijutku ceste, čekajući da se pojavi neki lik, vozilo, životinja, biće u pokretu, sjena koja sve preobražava u fantastične forme, kao da k meni dolazi iz najmračnije dubine vremena. Čekam, premda bih radije ostala sama, ne bih razgovarala, ljubazna ne bih bila, niti otkrivala dijelove svoje intime, zaostale u prijeđenim dionicama puta. Željela bih da zastoj bude potpun, umirenost i obamrlost da me obaviju i prevladaju.
To bi mi omogućilo da gledam drveće, da od njega učim lekcije nepokretnosti i strpljivosti. Tiho titranje na mjestu, povijanje vjetru, rasprostiranje pod škropcem rose, istezanje grančica i ustrajan rad na širenju podzemnog korijenja, ispunjavale bi čitavo moje trajanje. Da sam drvo, imala bih svoje omiljeno doba dana, svoju pticu, neku puzavicu ili imelu, koje me se ne kane odreći kad ostarim i onemoćam , izgubivši hranjive sokove.
Znala bih pouzdano povijest svojih rana i ožiljaka, povremeno bih gledala kroz izbočene drvenaste oči, u kojima se skupljaju krupne “suze” od divljega meda, one jantarno smeđe smole, toliko drage mravima i bogomoljkama. Recimo, da mogu birati, bila bih lijepi javor, u kome sviraju gusle, koje će jednoga dana tek izdjeljati mladić vještih ruku, još nerođen. Do tada, samo bih tiho disala, samo postojala, sretna u svojoj drvenosti.
Velika je razlika između ljudi i stabala. Kad stablu kažeš da se život umorio u tebi, ono ti zaista vjeruje. Kad mu povjeriš svoje snove o slavi i veličini, podsjeti te na zvuk pile i bradve, kojom se u ljudskom svijetu svaka veličina kljaštri, ništi i obara.Pokušava ti predati svoj nauk o umjerenosti, govoreći kako bi osobno, da umije govoriti ljudske jezike, najvećom povlasticom proglasio mogućnost da nakon prividne s,mrti postane knjigom. Tako bi ljudima prenosio besmrtnu esenciju znanja, svjetlost za njihov zasužnjeni um.
I konačno, moj bi mi ustabljeni život pokazao pravu razinu vrijednosti za preostale dane. Dok gubim premnoge sate, dovodeći stvari u red, kinjeći se ostvarenjem nametnutih ciljeva, neostvarivih zahtjeva i razmaženih želja, možda bi valjalo čuti posljednji njegov savjet: sve je u redu, sve je već određeno i ide u savršenu smjeru, prema novom životu i prapočetku, samo tvoj um, ako se jednom umiri,treba dozrijeti do te spoznaje, predati se i krenuti kroz svemirsku prazninu,u svim pravcima odjednom.
(20. siječnja 2017., Flora Green)
radio gornji grad 
