Kad je Hamlet Polonija, glavnoga kraljevog savjetnika na danskom dvoru, pozvao na dobro postupanje prema glumcima, lijepo ga je upozorio da su oni »sažetak i kratki ljetopis vremena«. I da bi mu stoga »bolje bilo imati ružan grobni natpis poslije smrti nego da ga oni iznesu na zao glas dok je živ«.

Kolindi Grabar-Kitarović, ima biti, nitko nije dao sličan savjet o ophođenju prema novinarima. Nakon što ih je optužila da nad njom vrše mobbing i fabriciraju aferu za aferom, predsjednica Republike Hrvatske postigla je samo to da novinari – koji sebe neskromno doživljavaju ovodobnim »sažetkom i kratkim ljetopisom vremena« – još pomnije prate i bilježe njezine istupe.

Ustvari, postigla je i to da je novinarskoj pažnji dodatno preporuči Slaven Letica – u povijesti hrvatskih dvorskih spletkarenja zapamćen kao Tuđmanov prvi savjetnik – koji je, komentirajući javne kritike na račun aktualne predsjednice države, poručio kako će nju »uvijek napadati jugonostalgičari i pobornici komunizma i staljinizma«.

Letičinim vokabularom potpomogle su se potom i predstavnice desetak ženskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, koje su u zajedničkom priopćenju ustvrdile kako »posljednjih dana traje neviđena hajka na legalno izabranu predsjednicu države i to od predvodnika koji nas žele vratiti u zagrljaj jugofilskih, staljinističko-boljševičkih struktura poraženih u cijelom svijetu – osim u Hrvatskoj«, te su zatražile da se Kolindu Grabar-Kitarović »zaštiti od takvih neopravdanih, neprijateljskih napada«.

Pa kad čovjek u siječnju 2017. odsluša sve te komunizme, staljinizme i boljševizme, jugofilstva i jugonostalgije, fakat mu nije jasno je l’ to Letica opet spletkari ili kardinal Bozanić drži misu. Ili se August Cesarec povampirio pa po zidovima ispisuje »Živjela sovjetska Hrvatska!«

Predsjednici je ampak sve jasno i više je ništa ne može pokolebati u okamenjenom uvjerenju kako joj »mediji žele nametnuti agendu i zaustaviti je u radu«, jer im, eto, »smeta nacionalna suverenistička politika koju ona vodi«. Pa će tako valjda protumačiti i napadnu pozornost koju su mediji posvetili njezinu govoru na svečanom koncertu u čast 25. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, a posebice pozdravu što ga je uputila »svakom hrvatskom diplomatu i diplomatkinji s kojima je imala čast raditi u to vrijeme, koji su se toliko zdušno borili za našu samostalnost i neovisnost«, usprkos tome što »to nisu bila laka vremena«.

Jer ne može biti slučajno što su novinari i kamermani baš u tom trenutku otvorili po četvore oči i isukali objektive, pa u prvom redu dvorane »Lisinski« usnimili zaprepašteno lice i razrogačene oči premijera Andreja Plenkovića. I što su iz govora njegova lica iščitali šok i nevjericu nad onim što je s pozornice govorila predsjednica.

Odmah su svi ti medijski jugofili i jugonostalgičari, komunisti, boljševici i staljinisti skužili da je premijera zaprepastilo to što se Kolinda Grabar-Kitarović upustila u retuširanje biografije i što se samoproglasila diplomatkinjom s početka 1992., unatoč činjenicama zabilježenim i u njezinoj službenoj biografiji: da je te godine počela raditi u Ministarstvu znanosti i tehnologije, a da je u Ministarstvo vanjskih poslova prešla 1993., nakon što je diplomirala na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. I učas su sročili novo u nizu anketnih pitanja pomoću kojih mobingiraju predsjednicu Republike. Neumjesno pitanje je glasilo: »Je li vas sram Kolindinih provala?«

Kakva li će im tek anketna pitanja pasti na pamet nakon što apsolviraju predsjedničin govor na svečanoj sjednici Hrvatskoga sabora, gdjeje između ostaloga rekla i kako »Hrvatska nikada više neće živjeti u tvorevinama u kojima nije suverena«?

Hoće li sluđivati čitatelje zapitkujući »Je li Kolinda u cilju postizanja suvereniteta navijestila istupanje Hrvatske iz Europske unije?« Ili će ih tjerati da pretražuju tekst Ustava Republike Hrvatske i da pronađu članak koji govori o prijenosu ustavnih ovlasti na institucije Europske unije, pa da znaju što će se uskoro proglasiti ništetnim?

Ili će oni zlobniji među medijskim mobingašima, boljševicima i jugofilima, drsko podmetati kako je predsjednica države i bivša pomoćnica glavnog tajnika jednoga vojnog saveza ustvari naumila Hrvatsku učiniti suverenom tako što će je ispisati iz NATO-a?

Hoće li pakosnici odnekud iskopati i ono predsjedničino gromko kliktanje u noći izborne pobjede: »Ne dam da mi itko kaže da Hrvatska neće biti prosperitetna i bogata, jer bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta!«? I hoće li sav taj prosperitet, bogatstvo i nezaustavljivi razvitak Hrvatske pod vodstvom Kolinde Grabar-Kitarović posprdno uspoređivati s njezinim prošlotjednim otkrićem kako Hrvatska nije mala država, čak ni geografski, budući da je predsjednica za ove dvije godine mandata nije uspjela cijelu proći, premda je to uporno pokušavala?

Ali – zašto se, pobogu, toliko iščuđavati ako štošta od onoga što izgovori predsjednica Republike baš i ne udovoljava kriterijima točnosti? Pa nije Kolinda Grabar-Kitarović na kvizu, nego na vlasti! I stoga – što god da ona odgovori na pitanje »Gdje ste ono bili 1992.?«, izvolite si to uzeti zdravo za gotovo.