Je li izvor tog Milanovog eskapizma kojima su tako obilovali njegovi stihovi, često vrlo hermeneutički napisani, katkada i suprematički svedeni na tek pokoji statični motiv, imenicu, glagol u infinitivu ili pak imperativ, strogoća njegovog oca, oficira tadašnje JNA ili traumatično djetinjstvo provedeno u Sarajevu, za koje i on sam kaže: ”Sarajevo je verovatno mračno uticalo na mene. Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv, mali, ovolicki, i stalno sam se tukao sa starijima od sebe. Oni su me, naravno, mlatili i tako sam ja dolazio kući krvav, plačući, i to je trajalo tih šest, sedam godina koliko sam živeo tamo. . . Bio sam klinac sa naočarima i nosio tango-gitaru ispod miške.” Kako bilo, ta latentna tuga, kojom je prožeta gotovo svaka njegova pjesma, često ga je navodila na česta maštarenja, umjetnost i S.F. romane koje je naprosto obožavao. Kozmopolitstvo kojim je isprepleo svoj privatni i umjetnički život, uz navedenu hipersenzibilnost i djetinje naivnu vjeru u progres i da se iza svih nadirućih oblaka kriju tople zrake sunca, sposobne da otjeraju i najtamnije zakutke ljudske svijesti, također je moguće povezati i sa činjenicom da je Milan rođen u Zagrebu, no zbog prekomande oca Spase, već se sa šest godina seli u Sarajevo da bi se cijela porodica ponovno selila 1970. godine u Beograd. Milan je također često ljetovao u Makarskoj, pošto mu je majka Danica podrijetlom iz tog pitoresknog dalmatinskog gradića, te je tako prilikom jednog ljetovanja na plaži upoznao Gagija Mihailovića, rođaka Margite Stefanović, s kojim je uz pomoć još jednog člana osnovao svoj prvi akustični trio. Dok je Milan svirao svoje prve taktove i razvijao svoj literarni talent, u glazbenoj školi ”Josip Slavenski” tada se isticala karizmatična pijanistica duge crne kose i iznimnog talenta, kojoj su na glazbenom nebu predviđali uspješnu solističku karijeru te je uz Ivu Pogorelića, s kojim je išla kod istog profesora, Rusa Timakina, glasila za najtalentiranijeg pijanista. No zbog majčine odluke odbija studij u prestižnom moskovskom konzervatoriju, već upisuje Arhitektonski fakultet u Beogradu na kojem 1982. i diplomira.

O Margiti kao osobi i prijateljici, najbolje govori crtica iz biografske knjige ”Osećanja. O.Sećanja” autorice Lidije Nikolić: ”Što se Mage tiče, mislim da kod nje baš ništa nije u životu prosečno i osrednje. Ovo što sam rekla opravdaću time što ću objasniti kakav je odnos drugih prema njoj. Osobe koje je poznaju podeljene su u dve grupe: oni koji je ne podnose i one koje je obožavaju. Neutralnih skoro nema. Ali i za to postoji objašnjenje. U one koji je ne vole spadaju svi oni koji su zavidni i bezvredni. Maga je osoba koja svakoga može nadmašiti lako u svakom pogledu. Međutim, ona se baš ne trudi mnogo oko toga niti to suviše pokazuju, jer nema potrebe… Osobe koje je vole uglavnom su Magini prijatelji, dakle osobe koje je dobro poznaju i koje i ona ceni, jer poseduju neke lepe osobine. Nisu zavidni i Magi se dive zbog njene lepote i dobrote… Jedna od njenih glavnih i najvažnijih osobina je to što je veliki, pravi i neponovljivi prijatelj. Mislim da po tome ni sa kim ne može da se meri. Bar meni je najiskreniji prijatelj koga sam dosad srela. Čovek može da joj veruje i da bude siguran da ga nikad neće razočarati.” Magi se nakon studija odlučuje za istraživanje života, tamne strane beogradske art scene te uz pomoć tadašnjeg dečka Srđana Vejvode počinje intenzivno obilaziti beogradske klubove i upoznaje mnoge tadašnje umjetnike. U proljeće iste godine upoznaje Milana Mladenovića i ubrzo nakon toga, na jednoj od proba tadašnjeg Milanovog benda Katarina II, biva pozvana u bend. Za vrijeme dok je Margita završavala glazbenu školu te pohodila razna natjecanja s Ivom Pogorelićem, a Milan u Limunovom drvu stjecao iskustva koja će kasnije, filtrirajući se kroz Šarlo Akrobatu, primijeniti u EKV-u, Bojan, tada gimnazijalac Pete beogradske gimnazije i veliki zaljubljenik u avangardno slikarstvo (posebno Vasilija Kandinskog) također osniva svoj prvi bend te se počinje profilirati kao izvanredan basist.

Za to razdoblje u intervjuu Biljane Šašić, objavljenom u časopisu “Ćao” tijekom 1989. godine kaže: ”Moj drug, Enes i ja, s  par drugova, napravili smo gimnazijski orkestar, koji se zvaoBG . U to vreme postojao je i bend Limunovo drvo u kojem je bio i Milan. Postojala je grupa Tarkus s Bebi Dol- Draganom Šarić i Marinom Svabić. Okupljali smo se oko Doma omladine. U to vreme bilo je i “Beogradsko leto”, ako se sećaš pa smo satima čekali do kasno u noć da bi smo svirali negde u sitne sate… Bili smo prateći bend Preletu (Prelevicu). Mi smo bili klinci, a on je bio “veliki” pa je to nama, naravno, mnogo značilo. A dosta dobro smo svirali, čak iz nota, što je za to vreme bilo vrlo retko – a i danas je…” Vrlo brzo se iz tog gimnazijskog orkestra razvija prvi Bojanov bend VIA Talas (koji su još sačinjavali: Mira Mijatović, Dušan Gerzić- Gera i Miško Petrović- Plavi) s kojim, Bojan ubrzo snima i ploču čiji je naslov, “Perfektan dan za banana-ribe”, inspiriran istoimenom kratkom pričom  J.D. Salingera, a koji je sam odredio. Ploča je izdana u čak 3000 primjeraka. Jedna od osam pjesama s albuma, pjesma “Sama”, prerasla je u dobro poznati hit te je čak iskorištena i u filmu ”Šećerna vodica” Svetislava Prelića. Također je zanimljivo za napomenuti da su se kao gostujući glazbenici na albumu pojavili i budući Bojanovi kolege iz EKV-a Ivan Vdović – Vd i Milan Mladenović. 1980. godine, Milan zajedno s Milanom Stefanovićem – Mikicom, Goranom Kovinčićem, Dušanom Kojićem – Kojom i Dušanom Dejanovićem – Džindžerom iz Limunovog drva nakon koncerta sa Pankrtima u ljubljanskom SKC-u u travnju 1980. godine osniva bend Šarlo Akrobata.

Riječ je o novovalnom bendu koji svojim agresivnim zvukom i izrazito artističkim tendencijama podsjeća na zanimljiv spoj punka, post punka i noise rocka s elementima tzv. no-wavea, njujorške avangardne scene s kraja sedamdesetih. Bend obiluje socijalno angažiranim tekstovima s vrlo naglašenom ironijom: ”Mali čovek želi preko crte/ preko crte želi ali ne sme/ Njega guše propisane norme/ preko crte njegovo je mesto.” (pjesma ”Mali čovek”). 1981. godine izlazi album ”Paket aranžman” koji predstavlja svojevrsni manifest beogradskog novog vala i na kojem se uz njihove brojeve ”Ona se budi”, ”Oko moje glave”, ”Niko kao ja” i ”Mali čovek” nalaze i druga dva velika protagonista tog razdoblja: ”Električni orgazam” i ”Idoli”. Također pišu glazbu za film ”Dečko koji obećava” televizijskog i filmskog redatelja Miloša Radivojevića, na kojemu s njima surađuje i multimedijski umjetnik Goran Vejvoda. Također je zanimljiv za napomenuti i nastup Šarla u Kulušiću u sklopu zagrebačkog Muzičkog Biennala 1981. godine, na kojemu su tada nastupili kao predgrupa velikom engleskom post-punk bendu Gang of Four, uz također zanimljiv engleski new wave bend Classix Nouveaux, ali i prominentne protagoniste jugoslavenske novovalne scene: Električni orgazam, Laboratorija zvuka, Haustor. U srpnju iste godine, u skromnoj tiraži od 10000 primjeraka izlazi i njihov prvijenac ”Bistriji ili tuplji čovek biva kad…”, u kojemu već spomenutom zvuku dodaju i elemente ska glazbe i  reggaea dok u tekstovima dodatno zaoštravaju retoriku s još većom dozom ironije: ”Sunčano jutro nedeljom prepodne/naspi u kanticu malo mlake vode/ Dodaj mi i taj deterdžent/ Pazi kako brišeš tu šofer šajbu/ i nemoj da oštetiš niklovanu ručku/ Dodaj mi i tu meku krpu/ dodaj mi i tu meku krpu/ da operem našeg Stojadina/ Daj mi krpu.” (pjesma: ”Ljubavna priča”).

Nakon kratke turneje u jesen 1981. godine, u listopadu iste godine održavaju u oproštajni koncert u Ljubljani, nakon čega se razilaze. O samom bendu, bubnjar Ivan Ivica Vdović će kasnije reći: ”Ja sam se trudio da stvorim prostor za neke otvorene forme, gde bih uspeo da stvorim situaciju da komuniciramo instrumentima tokom same svirke. I to je bio nekako, bar za mene, najkvalitetniji deo muzike koju je Šarlo pravio … U nekoj meri organizovani haos, koji je Šarlo uspeo da pravi.” Inače, Vd nakon Limunovog drva i prije priključivanja Šarlo Akrobati, također svira i u Suncokretima, čiji član je bio i Bora Đorđević, kao i Bilja Krstić te poslije poznata srpska glumica Gorica Popović. Nakon raspada Šarla, Milan i Dragomir Mihajlović – Gagi osnivaju Katarinu II u kojoj im se kasnije pridružuju Margita Stefanović- Magi, Bojan Pečar i sam Vd (kasnije), a o kojoj će Bojan kasnije u intervjuu za ”Ćao” reći: ”Mislim da je to više bio srećni slučaj. Dule je hteo da prekine sa “Šarlom”, pa su svi otišli kud koji mili moji. Milan je pitao Margitu, pitao mene, pa smo se tako jednog dana okupili u “Dadovu”, kao na nekoj probi. Oni su imali dve-tri gotove pesme, od kojih je sve i počelo. Kasnije svi smo se uključili u stvaranje pesama. Bili smo uporni. Svirali smo.” Nakon istoimenog prvijenca 1984., odlaska Vdovića (kojeg je zamjenio Ivan Fece- Firči) i pri povratku Gagija iz vojske 1985. i njegovog napuštanja benda (a koji je imao licencu na ime “Katarina II”), bend mijenja ime u ”Ekatarina velika”. Zanimljiva je činjenica da je Margita u to vrijeme ostvarila niz uspješnih suradnji s raznim bendovima i umjetnicima tadašnje scene poput: Karlowy Vary, Elvis J. Kurtović & His Meteors, Van Gogh i Babe; zatim skladala glazbu za filmove “Prvi put s ocem na jutrenje”, “Vera Hofmanova”, “Povratak Vuka Alimpića”, “Plavi plavi”; sudjelovala u kazališnim produkcijama u predstavama “Klasni neprijatelj” i “Tri sestre” ali i glumila u filmu ”Tajvanska kanasta” Gorana Markovića iz 1985.

Uslijedila je plodna faza uspona i proboja u kojoj je bend objavio četiri vanredna albuma. Pa se tako već na prvom albumu kristalizira osebujan stil kojim će EKV osvojiti publiku diljem bivše države, ali i šire. Tako će kombinacija Milanovih hermetičkih, gotovo halucinantnih stihova, često razlomljenih na osjetilne senzacije pomiješane s rezignirajućim auto-refleksijama, često tematizirajući stvarnost koju u početku želi što više apstrahirati i njenim fragmentima stvoriti mozaik koji najbolje odgovara mladenačkom duhu iz opskurne urbane art scene koja proročanski predosjeća imanentnu opasnost neizvjesne budućnosti kao i ljubav koja nadilazi ovostranost, i u svojoj jezi razotkriva vanvremensku, gotovo bodlerovsku, ljepotu: ”Voda pada/ u tvoje oči boje meda/ ja sam dečak iz vode/ imam trag pod levom miškom/ na tvoje usne boje mesa/ spustiću kap svoje vode/ pustiću glas iz grla/ (…)/ Tvoje usne na meni/ Tvoje ruke na meni/ I guram nož među zube/ I menjam oblik kao vidra/ Nosim sablju oko bedra/ Skupljam znoj sa čela/ Na tvoje usne boje mesa/ Pustiću kap svoje vode, vode.” O utjecaju Margite kao i o pisanju pjesama Milan u intervjuu za emisiju ”TV Poster” 1992. godine kaže: ”Neke pesme dođu gotove na probu, recimo, i onda ih mi samo uobličimo zajedno, napravimo neki aranžman i to su te pesme. Neke pesme nastaju na samoj probi, znači kada mi nešto dobijemo, neku odjednom inspiraciju i svi počnemo da sviramo istu stvar zajednički, i to su najbolje pesme, kao naša najbolja pesma „Par godina za nas”, ili tako neke slične, koje u stvari ja najviše volim i mislim da prava stvar u svemu tome jeste rad ljudi, zajednički rad ljudi na istoj ideji. Magi. Magi je jedna jako hrabra osoba, koja je jako mnogo uticala i na mene i na sve ovo što mi radimo. Znači, njen doprinos je ogroman. Ona je stvarno hrabro izgurala sve ove godine… Ona ostaje tu i nastavlja zajedno sa mnom, pošto su otišli razni bubnjari, razni basisti su pukli, nisu mogli da izdrže više.” O Milanovoj privrženosti Margiti, između ostalog svjedoči nam i pjesma ”Prvi i poslednji dan” koju je njoj posvetio.

Nakon albuma ”Samo par godina za nas” iz benda odlazi Bojan Pečar koji se tada seli u London gdje ostaje do svoje iznenadne smrti, 1998. u 39. godini života. Pretposljednji album benda ”Dum dum” obiluje mračnom, depresivnom, apokaliptičnom atmosferom koja reflektira opće stanje u bivšoj državi. Osjeća se tjeskoba zbog rata, što se najjasnije vidi u iznimno teškoj pjesmi ”Idemo”: ”Ona sanja da sam oprao ruke,/ Da sam obrijan, da sam lep./ Toplo je na jastuku,/ u polusnu./ Miriše na doručak./ Prijatan glas iz druge sobe se javlja,/ Kaže da je počelo./ Kaže da je počelo./ Idemo!/ Nismo znali da je kocka baćena./ Nismo da je srušen most./ Reka blista ispod čizama,/ Čista voda, malo krvava./ Idemo!/ Nismo znali da su sela spaljena./ Nismo znali da je vatra greh./ Naše ruke nisu vezane,/ Naše ruke nisu bludnice./ Idemo! (…).” Album ”Netko nas posmatra”  donosi znatnu promjenu u zvuku, i donio je toplu, pop atmosferu, no također sadrži tekstove u kojima Milan otvoreno izlaže svoje negodovanje ratom i općim stanjem društva u već raspadnutoj bivšoj državi. Pa tako u pjesmi ”Jadransko more” jasno daje do znanja kako se osjeća kao stranac u cijelom ovom paklu rata i da ”nema gdje da spava” jer je ovdje i tamo zima, hladno, mrak.

Nadalje, na kraju pjesme ”Ne” jasno se osjeća valjda posljednji vapaj te brutalno zatučene mladosti u stihovima:  ”Gde je ono dete/ što u ogradi spava/ kao janje, kao lane/ kao vodena glava/ Kao uzdasi na obali/ pred zalazak sunca/ kao riba na suvom/ kao odgrizak uvca/ Gde su oni zubi/ što su kidali platno/ ispod sena, ispod žita/ što su mrdali klatno/ Samo ljubav nije prošla/ samo ljubav još spava/ ispod nogu, ispod čizme/ kao teleća glava.” O albumu ”Neko nas posmatra” u intervjuu za časopis ”Arkzin” Milan 1994. godine kaže: ”Iz ovoga grada otišlo je, koliko ja čujem, preko trista hiljada mladih i pametnih ljudi koji su se raselili svuda po svetu – ima ih u Londonu, Parizu, Njujorku, u L.A… Oni su bili ono najkvalitetnije što je Beograd imao, i prirodno je što je njihovim odlaskom sve jako palo. S druge strane, opet, ipak postoje neki krugovi ljudi koji se drže, koji su napravili grad unutar grada, tako da još nismo definitivno propali. Uostalom, i cela ploča „Neko nas posmatra” govori o tome kako preživeti krizna vremena i kako se boriti protiv onih koji nas vuku u blato…”

Također je zanimljivo napomenuti kako je između albuma ”Dum Dum” i ”Neko nas posmatra” Milan zajedno sa glazbenicima vodećih beogradskih bendova, Giletom, Canetom, Nebojšom Antonijevićem – Antonom, Borkom Petrovićem, Goranom Čavajdom – Čavketom i Zoranom Radomirovićem – Jovecom, oformio band-aid pod nazivom Rimtutituki (anagram od ”turnem ti kitu”) s antiratnom porukom “S.O.S mir ili ne računajte na nas” te s kojim su snimili pjesmu ”Slušaj ‘vamo!” koja je sadržavala refren ”Mir, brate, mir”. Pjesmu je izdao Radio B92. Nakon posljednjeg albuma bend uzima pauzu te Milan odlazi u Brazil gdje sa svojim prijateljem Mitrom Subotićem Subom i brazilskim glazbenicima snima album ”Angel’s Breath” koji će izaći 1995. godine. U ljeto 1994. vraća se u Srbiju te ubrzo doznaje da boluje od karcinoma štitnjače. O samom kraju života Milana Mladenonvića, najbolje nam govori Margitino svjedočanstvo napisano u već navedenoj knjizi ”Sećanja. O.Sećanja” autorice Lidije Nikolić: ”Dan pre Milanove smrti, 4. novembra 1994. Magi je bila u svom stanu na Slaviji. Zazvonio je telefon. “Možeš li da dođeš do nas? Milan samo hoće tebe da vidi”, vapila je Milanova mama Danica. Magi je odmah uhvatila taksi i otišla do stana Mladenovića na Novom Beogradu. Milan je ležao u krevetu. Bilo je mračno. “Nemoj da plačeš, sve smo ovo znali”, rekao je Milan. Zatražio je da stavi glavu u krilo kod Margite i da ga mazi po glavi. To su često radili. Zaspao joj je u krilu. Ostala je nekoliko sati sama s njim. Na rastanku mu je rekla “Vidimo se sutra”. Nije joj ništa odgovorio. Samo ju je nežno pogledao. Sutra je preminuo.” Tako nas je unutar deset godina napustila sama jezgra jednog od najutjecajnijih i najkvalitetnijih bendova s prostora bivše države. Ivica Vdović umro je 25. studenog 1992. godine u Beogradu od AIDS-a, Bojan Pečar umro je 13. listopada 1998. navodno od srčanog udara (iako je njegova smrt pod velom misterija), a Margita Stefanović umrla je u klinici za infektivne bolesti u Beogradu, 18. rujna 2002. godine, također od AIDS-a i u siromaštvu.