Piše: Eduard Pranger

Uz hranu uvijek povezujemo lijepe stvari, no evo jedne malo tužnije, istinite priče koja govori o tome na što su sve spremni ljudi kad ih dohvate glad i neimaština. U Japanu je postojao običaj zvan ubasute; uslijed velikog siromaštva, a posebno za gladnih sušnih godina odvodilo se stare i nemoćne u planine ili puste šume da bi tamo umrli. Bila je to, po tadašnjem shvaćanju, neka vrsta eutanazije, ali i spas za obitelj koja se na taj način rješavala suvišnih gladnih usta.
I u našem je istočnom susjedstvu do nedavno postojao sličan običaj, zapravo ritual imenom lapot, ubijanje staraca kad postanu slabi, nemoćni i nekorisni. Postoje o tome zapisi i priče no dokaza je malo jer se radilo o primitivnim izoliranim sredinama, a i sam postupak nije za neku pohvalu pa je razumljivo da se o tome ni danas ne želi govoriti.
Za razliku od Japanaca koji bi svoje bake i djedove ostavljali na milost i nemilost divljih životinja ili da umru od gladi, u ruralnim predjelima Balkana to se odvijalo drugačije. Sastala bi se obitelj i kad bi utvrdili da njihov najstariji član više ne može raditi i doprinositi zajednici, odlučilo bi se na lapot. Pripremio bi se posljednji ručak, nešto bogatiji nego inače, i nakon njega bi glava kuće, noseći u ruci sjekiru, odvela nesretnu osobu u šumu.
Danas, pojam humanosti se promijenio. U ovom našem podneblju, većina staraca živi u socijalnoj bijedi, jedva preživljava. Kao nekorisne društvu degradira ih se i omalovažava, predmet su nestrpljivog prezira i obitelji ih se često, pod izlikom tempa vremena, odriču; u najboljem slučaju ostavlja ih se u staračkim domovima koji su, ma kako lijepi i komforni, samo sinonimi čekaonica na smrt. Imao sam ujnu koja mi se uvijek žalila na lošu hranu u restoranu svojeg staračkog doma, a jedino što bi hvalila bio je grah s kiselom repom. Evo recepta:

SASTOJCI (za više osoba i više dana)

• 50 dag graha
• 80 dag kisele repe
• 80 dag dimljenih špic rebara
• par kobasica
• 0,5 dag pancete
• 2 krumpira
• 2 glavice crvenog luka
• 1 glavica češnjaka
• 3 VŽ svinjske masti
• 1 VŽ mljevene paprike
• 1 MŽ čilija
• 5-6 lista lovora
• Sol, papar

PRIPREMA

Vele da je grah, zbog smanjenja vjetrovitosti, najbolje kuhati tako da se promijene dvije do tri vode pa sam ga tako i ja. U cjedilu sam isprao repu (da ne bude prekisela) i stavio je kuhati u zaseban lonac. Na masti sam prepržio sitno sjeckanu pancetu, ubacio isto tako sjeckani crveni luk i češnjak, prodinstao, dodao na komade narezana špic rebra i kobasice, lovorovo lišće, mljevenu i čili papriku, sol i papar, ulio vodu da sve to prekrije i kuhao četrdesetak minuta na laganoj temperaturi. Povremeno, dolijevao sam vodu. Kad se meso odvojilo od rebara ubacio sam kuhanu repu zajedno s vodom u kojoj se kuhala, a nakon toga i grah. Od kuhanog krumpira sam napravio pire i umiješao u varivo da dobije gustoću (umjesto zaprške). Dodao sam vode do visine tri prsta od vrha lonca pa poklopio. Povremeno, protresao sam lonac, ali nisam miješao da se grah ne raspadne. Nakon još oko pola sata kuhanja zagasio sam plamen, ostavio sve oko sat-dva da se okusi prožmu i – to je bilo to.
U stara vremena jelo se što se imalo pa je tako i grah s kiselom repom zapravo bio siromaško jelo. Ovo što sam ja kuhao, s kobasicama, suhim mesom i pancetom bio je čisti luksuz i baš me to podsjetilo na onaj bogati ručak kojim je gladna obitelj ispraćala svoje najstarije članove da im se više nikad ne bi vratili.