Ona je sa mnom išla, lepršala vrh glave,
Tražeći svijetom ime i potpis mnogoznalca.
Držala je na čelu oblog od ljute trave,
I u mraznom me polju pokrivala do palca.

Snuždi me takvo vrijeme, kad duša okameni.
Volim gdje riječi zvone i gdje caruje gesta.
Nekom je bila tek krpa, no vrijedila je meni,
U nadi da je nosim do najvišega mjesta.

Sada računam na tebe.Čekanjem se ranjavam.
Srčanost putem izgubih i dječje oči jasne.
Zastavu mi pridrži a mene pusti da spavam.
SVE STVARI JEDNOM DOĐU, SAMO ŠTO NEKE

OKASNE.

(10. ožujka 2017., Flora Green)