Uho još hvata tišinu u oceanu buke.
Premda bor staklo grebe, trilere vježba ptica;
Ranoranilac nisam, ne dam se danu u ruke,
Ne podižući voljno zastor od trepavica.

Dok oklijevam i biram, odvagujući mane,
Slutim da će na vrata banuti starost i zima.
Kao smola u boru, ljubav od iskre plane;
Oprez je mudrosti majka, ali ne vrijedi svima.

Uzimam šal i kaput, štap od pucketave rime,
Da zakoračim bodro u vlažnu mahovinu.
No, oni što dvije sreće grabe, vladajuć svime,
Već su s osmijehom tvojim pobjegli u divljinu.

5. listopada 2017., Flora Green. Foto: Ivan Nivan