Piše: Predrag Finci:

Tramvaj, ulica, tvornica, prolaznici, sve što je život oko nas. Dziga Vertov je bio čuveni sineast. Davno, u doba Sovjetskog saveza. Svoje najbolje filmove napravio je Dziga sa svojim bratom, snimateljem Mihajlom Kaufmanom i suprugom, montažerkom Jelisavetom Svilovom. Vertov je najprije radio u filmskim vijestima, a i poslije u odjelu filmske propagande, što je našlo odjeka u njegovom stilu i uvjerenjima, pa i u načinu kadriranja i montiranja snimljenog materijala. Za Vertova film je osjetilno ispitivanje svijeta kroz kino-oko (a kino-oko je on sam) eda bi svijet s pomoću filma svi ljudi razumjeli. Takav je i njegov film Čovjek s filmskom kamerom (1929.).

Revolucionarni film o revolucionarnim promjenama. Vertov je napravio film u maniri artističkog konstruktivizma, postao je otac cinéma vérité, a iz njega će biti izveden i cinéma direct, u kojem nema komponiranja kadra, mizanscena, montaže, nego je sve snimljeno i prikazano onako kako jest. Flaerty i Vertov su svojim pionirskim filmovima postavili temelje dokumentarnom filmu, koji do danas slijedi njihova načela. Čovjek sa filmskom kamerom je prije koju godinu (2014.) proglašen najboljim dokumentarnim filmom koji je do sada napravljen. U njemu je sve zastupljeno što će postati odlike filmske tehnike, od raznih planova preko duple ekspozicije i filmskih trikova do zaustavljenog kadra. Čovjek sa filmskom kamerom gleda svijet kroz „kino-oko“, a u tom viđenju prikazan je i prikazivač (snimatelj) i montažni postupak nastanka samog filma. Zato je taj film o svijetu ujedno i film o filmu. O tome što film može i treba biti kao specifični filmski izraz.

Film Čovjek sa filmskom kamerom je film u kojem je pronađen specifični filmski izraz, odvojen od literature i teatra (pa u njemu nema ni u to doba uobičajenih titlova, ni glumaca, ni „izvođenja“); to je film o društvenom napretku u svakom pogledu, svakako u tehničkom, uz to i slika buđenja „narodne svijesti“, a i svijest o tome što jest fenomen filma. Ovaj ritam slike, ritam promjene i rađanje novog, u kome je sve bolje nego što je prije bilo, možda je još i više nego Eisensteinova Krstarica Potemkin nastao u počast socijalizmu i revoluciji, ali to danas, izvan okolnosti nastanka ovog filma, više nije primjetno, a ni važno. A možda i nije moguće danas tražiti paralelu, jer je najednom nestao svijet entuzijazma, svijet u kojem se još vjerovalo da dolazi bolja budućnost i da postoji politika koja brine o ljudskom biću.

Došlo je vrijeme kojem su više primjereni filmovi o mafiji i političarima, ili političarima i mafiji, gotovo je svejedno. Doduše, možda i to dokazuje da je opet više istine u umjetnosti nego u dnevnim vijestima.