Književnost i epoha (bilješka)

Piše: Marijan Grakalić

Sve odmazde pate od sitničavosti. Zato postoje registri. Kartoteka je koncesija koja daje potrebnu uvjerljivost kriminalizaciji misli. Bez ikakva nesporazuma ovakva nesreća donosi zadah pokvarenosti, dok uzbuđenje s manom u pogledu traži ostvarenje tek jednog određenog karaktera stvarnosti jer joj je svaki drugi neprihvatljiv i stoga predviđen za nestajanje. Moguće je da je upravo zbog toga književnost ovdje u stalnoj opasnosti da nestane ne zbog neshvaćanja nego zbog toga što nije dovoljno banalna da bude poželjna propaganda ili reklama ovog doba.
Očito je kako obrasci samodovoljnosti i samozataje nisu ni za što relevantni unatoč antagonizmu spram bogate i moćne nomenklature vlasti. Svjedoci smo kako nadležnost vladavine (opet) apelira da bjelinu na rubu papira učini špijunskom kategorijom jer tek tada kada pisana riječ konačno bude mrtva odnosno na pravi način ustrojena i fina, tada će s lakoćom i one posljednje misi bez ikakva otpora biti u službi nacije, države, napretka, demokracije i općenito onog željenog i dakako jedinog pogleda na svijet, jednog jedinog slova. U(h)!
Nema veze što ponekad čudom suze oči mramornih bogorodica što nas prate potajice u polumraku crkve. Kundera smatra da je suvišna vjera ona najopasnija. Gomile marionete kad nisu žive leže u kutijama i čekaju da ih se izvadi i s njima, recimo, iz veselja poigra. Onda se vrate natrag u tu istu ladicu gdje stoji i sve ostalo što je suvišno: stari plakati , nepoćudne knjige, opsceni filmovi ali i misli što nikome više ne trebaju jer su već šuteći rekle svoje.
U naše su vrijeme paraziti otupjeli na sve. Nema tu nikakve zagonetke ni efikasne kemije. Zadovoljavaju se najviše time što drugima destiliraju život, a umjetnost se shvaća više kao dio garderobe. Gazi se bez kraja i konca jer, kako god imbecilno bilo, to su svečani trenuci, nezaobilazne slike pada ispod razine epohe.
Pod naslagama mraka počet će nova mrtva sezona za larve u teatrima i to je opet ono nisko i opasno, smrtonosno. Jer, kako veli Ivo Andrić u: ”zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije mrziti”’. Zato treba voljeti unatoč svemu i pisati makar u sitnom pismu. Nada da će se epoha opismeniti ne umire lako.