Piše: Slađana Bukovac (Facebook)

To da je Anto Đapić postao član Kazališnog vijeća HNK Osijek, Ladislav Ilčić savjetnik u Ministarstvu kulture, vodoinstalater knjižničar u Slunju (gospođa u Požegi, koja je postala šefica scene bez glumaca, samo nastavlja taj niz), zapravo je puno gore nego što izgleda. Uopće nije problem u tome što su to neobrazovani ljudi bez kvalifikacija, jer neobrazovani bez kvalifikacija i tako su na gotovo svim ključnim pozicijama. (Pritom valja iskreno reći kako formalne diplome, prepisane ili ne, nisu baš neko dostignuće; ministar obrane vlastiti obrazovni proces opisuje kao “učenje do bola”, što ukazuje ili na sadistički nastrojenu obrazovnu instituciju, ili učenika graničnih sposobnosti, ili oboje).

Frontalni napad na institucije kulture znak je da je na red došla posljednja, već gadno oglodana kost, bezboj puta prekuhana u juhi, na kojoj je mesa ostalo još samo u forenzičkim tragovima. Do ozbiljnog je pomaka došlo utoliko što je kultura, od samostalnosti naovamo, često služila za namještanje supruga, ili ljubavnica prominentnih i manje prominentnih političkih figura; dok su veleuvaženi muževi slasno glodali na mjestima gdje je obilato bilo teksture, pa čak i sala, gospođe su otmjeno grickale hrskavicu, i pritom, u skladu s “kliznim” radnim vremenom, razvozile djecu na mažoretkinje i folklor, dogovarale vulkanizere, posjećivale frizere. To što je Anto Đapić, pater familias, onaj koji dovlači lovinu na stol, spao na ministarstvo na koje se odvaja manje od jednog postotka proračuna, to znači da novaca više nema, i da se zatvara pipa. Borba za hranu završena je, sad počinje bitka za vodu. Ne odnosi se to, naravno, na vinovnike kulture, one koji je stvaraju, oni će preživjeti ili kao gerila, ili pomoću novca iz inozemnih fondova, kako je već kojoj branši dano.

Ali to što je Anto Đapić morao sjesti u Kazališno vijeće, a vodoinstalater u knjižnicu, to znači, da parafraziram, da se izmješta područje borbe, i da nastupaju druga vremena, i druga pravila. Neimaština, i poniženje (a veće socijalno poniženje, pa čak i poniženje muškosti, za ovakve prototipe hrvatskih alfa mužjaka jedva da je zamislivo; nešto što bi se moglo izjednačiti s gnjecavom, feminiziranom kulturom) ljudi ogrezlih u dominaciju, i privilegije, proizvodit će sve veću agresiju, i sve dublji kaos. Neće se Anto Đapić smiriti vijećajući, niti Ladislav Ilčić savjetujući, kao što ni gospodin vodinstalater neće opušteno udarati štambilje na posljednju stranicu knjige, zviždućući usput ariju iz “Traviate”. Neće oni mirno promatrati kako im pred očima gmiže taj polusvijet, upitan rodno i spolno; balerine bez bujnog poprsja, muškarci bez bicepsa, nekakve mračne studentice s tušem na kapcima i piercingom u nosu. Nešto će se u njima dogoditi, prelomit će se to na svima nama.

Hoće li stvar dobiti organiziran oblik, u vidu “Najčišće, ovaj put konačno očišćene” stranke prava, ili će krenuti kaotično, noćnim cipelarenjem po ulicama, to se ne može predvidjeti. Nestalo je mesa. Bojim se da to znači da bi moglo biti na pretek krvi.