Ey Zan!, ey Marjam!,
vrijeme je!, da dođeš k sebi, da dođeš k meni, kreni sada, Marjam Zan!
Siđi s te mazge, izgubi ga!, mazgu izgubi, dopusti si da ti srce poludi, pamet si pogubi, samo sklizi dolje i stani na tlo, čekaj, idi, dođi kući, previše si godina provela sjedeći, u glavi lutajući. Sjesti ćeš na vlak, to ideš sa mnom, jer što uopće si ikad imala tamo, gdje skrivali su te u sobi od blata, gdje govorili su ti da si tuđa majka, i onda te poslali na drugo mjesto, u drugi grad, dali su ti mazgu, stavili te na nju, ah!, kukavice sramotne, da se treseš na njoj danima, noćima, znam da ti je već onda dojadilo sjediti se na toj mazgi, a mozak nikako da ti se isprazni, to od svih misli o kazni,o laži koju su ti nimalo prigodno odredili, život su ti bolan sredili. Ey moja Marjam Zan!, sada ideš kući, sada ideš na sjeveroistok u Horasan, kroz velebni Arayan, na ovom sporom vlaku, u našem kupeu, slobodno prilegni i odmori malo, ne brini za svoju prljavu halju, za prašinu na njoj i tvojem licu i tvojim stopalima u sandalama, sve ćemo to oprati , Zan, sve očistiti, ovdje ćeš biti, ovdje ćeš jesti i piti, ovdje ćeš i svoj duh nahraniti, nitko te više nikad neće moći raniti, ovdje ćeš do zadnje stanice svoj život živjeti. Prvi put, Marjam Zan, činiš novo. Neka tvoja mazga , koju si otresla od sebe, neka tamo vani u visokoj travi čami, neka se frazama, riječima i djelima trivijalnih bezumnih, bezdušnika hrani, nije na tebi da je više od njih braniš. Ey dohtar, ey modar, ey zan, ti i ja ćemo, moja Marjam, jesti pogaču.

Onih dana,onih dana, Marjam Zan, sušilo se tvoje krhko tijelo, isušivalo, a sada ga trese groznica, sada poskakuje na tri sjedala kupea, no moje ruke će ga smiriti, moje ruke koje ga drže za tvoje rame i nogu i pritišču ga prema dolje, taman tolikom snagom da ga ne povrijede, da na njemu ne ostave niti najmanju masnicu, spakuj se! Smiruj se!, moja Zan, spavaj i spavaj, utoni u san, ostavljen od snova, sve će biti u redu, sve je sada u redu.I sva su ta ljeta prošla, drago moje, i nisu bila dostatna da ti stanu na kraj, a kako bi tek onda ovo uopće moglo svladati te i vratiti među suhe zidove?, i ne može i neće, ne boj se, Zan! Sve u tebi gori, gori, ali i ja s tobom goridam, i primit ću te na ruke, stisnuti uz sebe, neka gori, pustimo se tih prolaznih briga, zajedno smo sada, u kući smo našoj, onoj staroj i pravoj, ovdje u provinciji Horasan. Uskoro ćeš potpuno doći k sebi, čekam, čekam, čamim, čamim, čamidam, da otvoriš iznova svoje smeđe oči, Marjam.

Kišni dan izvana uokviruje mokri prozor, razumijem da si zbunjena, skini čuđenje sa svojeg čistog, suhog lica, sada je vrijeme da ne budeš snuždena, trenuci su radosti, radost prvog pravog buđenja, ne budi draga i mila!, predugo si sve te prijetvorne laži snila, ne budi blaga, isuviše blaga, budi sada ona ljudska sila, koju si pažljivo duboko u sebi krila, a da dobročinitelji tvoje krive i iskrivljene i teške sudbine nisu niti u jednom trenutku posumljali. Vidiš , Marjam, sjedimo noćaš ti i ja ovdje, sjedimo, i već svojim rukama koje su od vatre kidaš pogaču na komadiće, dječjim ustima prikladne. Zaista, kažem ti, prvi put si se vratila, drugi put se rodila, zaista si to konačno ti. Kondukter, vidi je samo, vidi ti nju, kondukterku!, ha!, dobro ona shvaća, naša kondukterka zna da nije ovdje da bi i jednu kartu ocvikala. Donosi nam jedan čaj od cvijeća za cvijet koji jesi, ti tuberose , tuberose Arayana!, a jednu crnu kavu za mene, i tri kuglice šečera.

Evo te!, sve novo i nova si, sve smo fabrikacije istine o tebi, svih tih tisuće ljeta, izbrisali. Primi me za ruke, ey Zan, primi me da sjednem u tvoje krilo, prepoznaješ li svaku crtu ovog lica, to je tvoj ljubavnik, tvoj maguš, zaštitnik tvoje ispravne i istinite prošlosti i osobne povijesti, dopusti mi da sjedim u tvojem krilu, Zan Marjam, kretat ću se kako se samo ljubavnik i ljubav ljubavi tvoje kretati može, a ti samo miruj, ne dodiruj me svoji rukama od vatre, dopusti ovaj ples, pusti mu da tvoju novu milost dotakne. Ne daj mi napojnicu, znaš da to ne smiješ, raspala bi me na komade, tek otpusti moju žalosnu šutnju, svrši s njom i sa mnom u njoj, pa da onda skliznem s tvojeg tijela, odjevenog u crni čador sada. Ustani, Marjam Zan, molim te!, pozdravljam te da me uzmeš u svoj čador crni, pozdravljam te da mi daš da se uvučem u njega, da stojimo kao jedan nasred kupea, prostora je malo oko nas, i kako si me pozdravila da se u njega uvučem, onako kako si ti ljetima, tako sada i ja u njemu uz tvoju kožu goridam, gorim, gorim goridam, od tvojeg glasa bivam, dah tebe cijele, zan, prodire u mene, ovaj čador je naša tamna zaštitnica tvoje novosti.

Goftan!, govoriti, reći ti nisu dali, usta su ti bijelim maramama prekrivali, vezivali, to da kažu i pokažu da ti nemaš ništa za reći, da tebi nije dano govoriti. Govoriti ćeš, ženo, svima ćeš sve o svemu reći, begu,begu!, reci mi!, reci meni, pozdravljam te slušati, ti modar svoja, ti si modar njezina. I neka s onog praznog neba gore iznad nas iz crnih i sivih oblaka udaraju crvene munje kao one noći, kao one noći olujne, moja Marjam, neka udaraju i udaraju, neka tuku, neka s takvog neba lijevaju crvene kapi, neka udaraju u naše bjeloočnice. Ovo im je zadnji put. Nikad više, Marjam Zan, neće tvoje oči plakati krv lažnih carica zemaljskih.

Ey dohtar, zagrli sada svoju kćer, našu kćer, vas dvije u svojim grudima i trbusima nosite aseman, to nebo, to jedino pravo nebo jest, tam-tam, onđo-onđo, avado-avado,ovdje, tu u nutra, tu u nutra se zagrlite! Dao sam joj tvoje ime, nazvao je Molly. Tvoja, naša kći. I njezine ruke, ali ti to znaš, ruke su od vatre. A njezine oči, plamteće su to oči, one koje plamte vjetrom i vatrom. Marjam Zan, sada znaš za našu i o našoj mladoj zan. Ne dopusti ničemu i nikome od nekad prije da ti iznova uđe u srce. Ne pati zbog prošlih patnji, ne pati za njih. Povuci granicu, ionako si je davno prešla, zareži bodežom pod ovog vlaka, povuci njime dugu liniju života, znaj da napokon si došla do zraka. Gledaj kako naša Molly širom otvara svoje oči da plamte prema truloj zapadnoj zemlji. Sada je naša Molly prava djevojka, sama će ti reći koliko je sretna što više ne nedostaješ ovdje. Gdje si je rodila, na izvoru koljevke, ovo je kuća tvoja , ovo je kuća naša. Dok si dolazila, Marjam, dolazila k nama, pratilo te tisuće komaraca, kroz milijune proljetnih i zimskih cvjetova, cvijet za cvijetom, ti cvijet kroz cvijeće, vjeruj mi!, pisao sam sva imena koja se nisam usuđivao ni misliti, kamoli pisati.Tada je, jednog od tvojih putujućih dana i noći, Molly rekla: čovjek od danas je mrtav. I zaista, znamo to oboje, čovjek današnjice je uistinu uništio samog sebe. Ah, Zan, taj trivialis, taj nezaustavljivi banalis. Nadišla je samu sebe. Molly, je. Na nama je da ućinimo isto svatko sa sobom.

Razgovaramo. Molly sjedi u svom kupeu na kraju vlaka i sigurno već spava. Divna je. Što ćemo moja, Marjam, što ćemo s ovim neprozvanim pismima? Treba li ih uopće sakupiti, skupiti, složiti i odaslati kao paket u jednu čudnu objavu? Ima li uopće potrebe za jednom takvom dodatnom objavom, ako smo otišli toliko daleko, ako se objava jasne namjere prelijeva cestama, trgovima, parkovima, crnim tržnicama, ako već ulazi u kuće i zgrade, i sve postaje čistijim i jasnijim, no ne treba, ti si objava koja je sva ta pisma odaslala. Ti si pismo. Očitost svakog primitka radosne vijesti je naš kamen spoticanja. Bio je. Vidi kako vani puše vjetar, luđački jako puše, savija drveće iza ovog mokrog prozora umalo do tla. Ne bih mu stajala na putu. Točno znam kamo sve ovo vodi, ishod nije u pitanju, u pitanju je ishodište naših bivanja u cjelini. Kupe je pokupio sve naše groznice. Trese se. Neka je tako, i ja sam se tresla, tolika ljeta, tolika ljeta u groznici. Ove vizije novog, ove vizije mene nove, mene prve kao prvi put, ne pokoravaju mi više um, ne gnječe mi više mozak, da, on leži u visokoj travi, ove vizije su sada i ovdje. Ono što pobuđuje slatki nemir u meni, to je još samo moj novi duh. Slušaj me! Ja sam Marjam Zan. Ja sam žena novoga. Njihove laži umrle su s mojim prvim povratkom kući. Ja sam majka koja je rodila svoje dijete. Ti si nafas, dah i zrak, kao moj, ah!, nafasam…!

Kruno Čudina