“I kaj bu sad s tim?”

“Bumo čekali da se popravi, onda bumo vidli.”

“I baš si ju ti morala pokupiti!”

“Pa si videl i sam kakva je bila, skoro u nesvesti, skor se smrzla. Bilo mi ju žal. Da su je dalje vlekli sa sobom, nebi preživela.”

Blaženka Fiolić, rođena Kutanjec, sjedila je za kuhinjskim stolom i prebirala po starim papirima za zamtanje darova. Nešto je odbacila no nešto je i ostalo. Te dobre pažljivo je više puta presavinula i ostavila ih na rubu stola.

“Buju se vratili…”, promrmljala je.

“Vratili buju se po nju, je baš! Ko zna gde su već.”

“Pa videl si da joj je mater kričala kak stekla od muke kaj ju mora ostaviti. Onaj jedan među njima, onaj mlajši, taj je izgledal kak da ih vodi, da zna kaj dela, pokazival mi je nekakve papire, pa onda prstom pokazival na mater.. kaj je ono govoril ‘kam bek, kam bek…’, zgledalo mi je kak da hoće reći da se bu vrnula po dete…”

“Je, vrnula bu se…”

“Ak se i ne vrne…”

Sitna djevojčica od osam ili devet godina, teško je bilo pogoditi, ležala je na krevetu kraj štednjaka, očiju sklopljenih, nemirno se trzajući u snu. Blaženka je ustala od kuhinjskog stola, prišla djetetu i promijenila mu oblog na čelu. Položila je dlan na sitno čelo, još je bila vruća ali učinilo joj se kao da je temperatura nešto pala. Znala je Blaženka da ne treba zvati doktora, dijete se pothladilo, slabo je jelo, ako je uopće zadnjih dana imalo što jesti, stajala je sada iznad nje, ne znajući što bi. “Već drugi dan to se dete muči, valjda bu dobro. A tak je lepa, sam je jako bleda, a kak su joj guste crne kose, kak anđelak!”

“Gle, Tinča, daj pogle, otprla je oči!”

Martin Fiolić, Tinča, gledao je televizor, uvijek iste vijesti, sve više biskupa i kardinala zadnjih dana, no tak je to uvek, blizu je Božić. Čekao je nestrpljivo sport na kraju, još samo da prođu vijesti netom prije sporta, one, koje ionako nitko ne gleda već se samo čeka da prođu. Na sreću, traju kratko, danas još i kraće, manje od minutu, ponovo prizori grupe ljudi u blatu, iza žičanih ograda, ili hodaju i vuku teške torbe i djecu. Policajci sa psima su iza njih. “Stalno to stavljaju, svaku večer, pa kaj se to njega tiče?, a evo ga, sad i sam ima to u svojoj kući.” Napokon i sport. Nogomet. Pokazivali su mlade ljude, nogometaše svježih lica, spiker je govorio o prodaji, nekakvim milijunskim sumama, ponavljao je često ‘transfer’. Martin je već naučio što to znači, transfer, prodali su ovoga u Tursku, onoga nekuda u Španiju, idu neki i za Kinu. Tko to tamo u Kini, pitao se on, a da o Kini pojma nije imao osim da je bogu iza leđa i da ima jako, jaaaako puno Kineza, tko to tamo igra nogomet, kako uopće znaju za to? Pa koliko ih ima, valjda bi i tamo, sami mogli naći puno njih koji bi mogli naučiti i koji bi znali igrati, a oni ipak kupuju i uvoze igrače. I od nas i za kak teške pare. Kaj bi on s tim, pomislio je na tren i brzo se doveo razumu, “je, kad ne znam igrati nogomet.” Svejedno je, to što on sam ne zna igrati i zarađivati milijune nije ga ometalo da čak bude i ponosan koliko smo Mi eto važni. Nema nogometa u svijetu bez nas! Nasmiješio se na tu pomisao, osjetio je lagani, meki osjećaj ugode, misao o tome kak smo “mi” u nečemu bolji od drugih, ma što bolji, najbolji!, prožela ga je toplinom. I ne samo u nogometu, nema te obale, u mislima je Tinča imao slike sa razglednica i osobito televizijskih reportaža, o hrvatskoj obali je na koncu mogao jedino tako i misliti jer na njoj nikada nije bio. Niti je imao pretjeranu želju da ode. Skupo je, plivati ne zna, i kaj bu tam kad su toplice na petnaest kilometara odavde. S autom ode ujutro i vrati se navečer, i najvažnije, stigne nahraniti blago. Ali opet, to je bilo njegovo kao što je bilo i svih hiljada, milijuna naših… “To je naše, ovde, u našoj državi, našem domu.” Tinča je bio domoljub, mek i miroljubiv, poštujem, ali svak’ k sebi ti u svojem domu ja u svom.

“Ta mala… otprla je oči, nebu mrla. Dobro je tak, ni dete krivo, ali Blaženka se baš morala pogurnuti i zeti to dete.”

Blaženkin i Tinčin sin, jedanajstogodišnji Zdravko, sjedio je uz oca i kad je majka objavila da djevojčica gleda, prišao je postelji i gledao je djete u tišini.

“Mama, kaj bu z njom?”

“Niš. Bu se popravila pa bu neko…” Nije završila rečenicu jer i nije znala njezin kraj. Hoće li netko doći po to dijete, hoće li se majka vratiti, ma mora se vratiti, tako je strašno plakala rastajući se sa djetetom. Samo da se mala oporavi. Otići će nakon praznika i do općine i na policiju, makar oni znaju da je mala tu kod nje, stajali su oko cijele grupe i sprovodili ih niz prugu, prema granici. Majka je stavila djetetovu ruku u Blaženkinu i… što je mogla. To dijete ni hodati nije moglo, ni pri svijesti nije više bilo. Uzela ju je na ruke i odnijela kući.

Sutradan je već bila mnogo bolje, ustala je, doručkovala sasvim lijepo. “Popravlja se, dobro je, fala bogu.” Blaženka joj je dala stari Zdravkov kaput, sokne i cipele i jedan pulover koji mu je bio već premalen i izvela ju na kratku šetnju. Dijete je bilo još slabo, uhvatila je Blaženku za ruku i sporo su šetale samo po ograđenom dvorištu. Gledala je oko sebe i govorila nešto na nerazumljivom jeziku.

“Kaj bum s tobom?”, razmišljala je Blaženka i privinula dijete bliže sebi, začudila sa nad krhkim tankim tijelom. Mala je sklopila oči i kao da se malo nasmiješila, ili joj se samo lice malo opustilo.

“Zdravko, ti učiš u školi engleski, da probaš s njom razgovarati, možda bu te razmela?”

Pokušao je Zdravko s par osnovnih stvari, “zdravo, kako se zoveš…”, ni sam nije znao mnogo više, ali djevojčica je samo gledala u njega i odgovarala na svom nerazumljivom jeziku. Vrlo je često govorila nešto kao ‘um, ponavljala je i često bi pritom zaplakala.

Sutra je Badnjak. Blaženka je imala posla u gradu, morala je otići i ostaviti djevojčicu, mala je sada bila već znatno bolje, brzo će Blaženka natrag. Zdravko joj je ponudio neke svoje igračke i zadivljenoj djevojčici pokazivao je ponosno svoje majstorije slaganja. Dvoje se počelo igrati i Blaženka je mogla otići. Ona će po darove, Tinča je već u obližnjoj šumi kraj pruge, odsjekao jelku i sad ju je u radioni namještao u križno postolje.

***

Tračnice ravne kao na humak položene ljestve, probija se pruga kroz pravilni razrez posječene šume, sa svake strane palisade visokog drveća, crno i tamno zeleno, u jarcima uz prugu blato, blistavo i crno, kao nafta, hodaju sporo, deseci ljudi, neke i poznaje od prije, iz svijetlih, toplih prostora gdje su prije živjeli, drži majku za ruku, svi već teško hodaju a ona je umorna, legla bi na ove pragove samo na tren, samo na kratak trenutak…, nekakvo komešanje, glasovi, kratki odsječni, ne razumije, lavež pasa, u tim užurbanim cipelama, svaki se korak jasno razlikuje, muklo trupkanje, ne kao njihovi u lakim sanadalama nečujni koraci. Ljudi blistavih crnih glava, crne odjeće i čizama, crnih štapova u rukama i crni uznemireni psi. Odjednom svi hodaju ponovo u pravcu iz kojeg su došli, brže, spotičući se, majka je vuče, drugom rukom vuče golemu torbu. Tračnice vode ravno, penju se lagano do samog vrha udaljenih krošnji i ulaze u nebo. Drži se s obje ruke za majku, ruke im postaju čudesno duge i majčina i njezine, ne pušta je i one se rastežu, postaju tanke, jedva se još i vide, majku više niti ne vidi, samo njezine jako duge, tanke ruke.

***

“Opet je noćas vriskala.”

“Čul sam.”

“Grdo sanja.”

“Nisam mogal spat.”

“Ja nis niš čul. Mala je smešna, jučer smo se lepo igrali… nego, mama, kak je njoj ime?”

“Ne znam.”

“Da mi je znati”, mislila je Blaženka, sigurno nekakvo ime ima…, a da ju nekak nazovem, nemre stalno biti Mala. Na koncu konca, otišla bu, neko bu došel… onda je ionak svejedno. Ak niko ne dojde, kaj bum z detetom?, tu bu, nema kam drugam a i bolje joj je tu… Blaža, Blaža” – mlako je prekorila samu sebe – “mala ti se v srce zavlekla, ne bi ti imala niš protivi da ostane. Jedino ak njezina mama dojde po nju, to je nekaj drugoga…”

“Idem se prošetati z malom, da se nadiše zraka, bu bolje spala.”

Djevojčica je uzela Blaženku za ruku i krenule su na glavni kolski put, lijevo je vodio u grad, trebalo je do tamo niti dva kilometra, desno je vodio prema proplanku i iza njega šumi. Dijete ju je lako povuklo desno. Hodale su tako, Blaženka bi joj nešto govorila, dijete je odgovaralo na svom jeziku. Iz podaljega, gdje se ne bi više čuli njihovi glasovi, izgledalo je kao da žena i dijete sasvim normalno o nečem razgovaraju. Ponekad bi neka od njih podigla obrve, žena bi se nasmiješila, ponekad bi zastale i dijete je ozbiljno gledajući ženu u lice objašnjavalo nešto, šireći ruke i pokazujući njima neke šare, neke znakove koje je žena, izgleda, razumjela bolje od djetetova govora. Uskoro su došle do uskog putića i taj se malo penjao, došle su gore i dijete je počelo drhtati. Šine su crno blistale, tanak snijeg je jedva prekrivao pragove i travu uz tračnice. Počela je plakati i vući Božicu na prugu, uz nju.

“Nemremo tam, tam ničeg nema, tam je granica, nemremo tam…” Blaženka je čvršće uhvatila dječju ruku i povukla je blago k sebi. Dijete je plakalo, tresla se i silno htjela krenuti sredinom između tračnica. “Idemo doma, hodi, idemo… moramo bor postaviti, Badnjak je, bude darova. Hodi!” Dijete je mlitavo i plačući cijelim putem hodalo uz Božicu.

“Viš kak je lepi! Noćas bu došal Božić i donesal darove.”

I bio je. Visok do stropa i gustih širokih grana. Djevojčica je zakratko prestala plakati, nespretno je stavljala kuglice na bor. Večerali su, ali ona ništa nije pojela.

“Idem ju staviti spavati. Sva je iscrpljena. Uzrujala se tam na prugi. Valjda bu sve dobro. Sutra.”

Dijete je zaspalo nemirnim snom. Sad Blaženka može staviti pod bor poklone za Zdravka, za Tinču, samoj sebi i maloj. Na njihovim zamotuljcima piše ime, budu se snašli. Tam gde niš ne piše, to je za malu.”

***

Ujutro je nije bilo. Našli su je uz prugu. Strojovođa sigurno nije niti vidio nikoga da hoda uz prugu, to je šumovit, pust kraj, bila je noć pred jutro. Pronašao ju je susjed koji je ujutro vodio psa na šetnju, pozvao je Blaženku i zajedno su donijeli tijelo u kuću. Policija je došla, dvojica, češkali su se po glavi, nisu znali što bi i kamo bi s njom. Nemaju je u evidenciji, ne znaju čija je, grupa kojoj je vjerojatno pripadala, ona od pred neki dan je vraćena natrag preko granice… “Ona mora biti tamo”, rekao je jedan policajac, a drugi je dodao. “Stradala je već na samoj granici sa drugom državom, već na njihovoj strani, u to se ne bi smjeli pačati. Najbolje bi ju bilo natrag tam odnesti. Nek se oni s tim bave.” Službeno će im hitno javiti. Oni tu nemaju osnova za bilo kakvo djelovanje, tako su rekli i otišli. Uskoro je otišao i susjed. Bilo je još rano, sjedili su neko vrijeme Blaženka i Tinča za stolom gledajući u njegovu ploču i šuteći. Sitno tijelo ležalo je tamo preko na krevetu. Blaženka je ustala i rekla suho: “Ne bu ta mala više nikam putovala.” Tinča je bez riječi ustao i otišao u radionu otkuda se uskoro mogao čuti zvuk pile, prigušen tresak dasaka, udarci čekićem. Blaženka je, međutim, uzela iz spremišta za alat motiku, otišla u vrt iza kuće, u sam njegov ugao i tamo krenula kopati. Zdravko, probuđen od buke iz radione, pojavio se bunovan, još u pidžami i samo ogrnut kaputom.

“Mama, kaj je z malom?”

“Umrla je.”

“Kak je umrla?, pa bila je još jučer zdrava.”

“Ubili su je.”

“Ko ju je ubil?”

“Heh, ko god da je, ni nezna da ju je ubil. I da mu rečeš, da ga pitaš, nebi ju niti štel ubiti. Tak je to.”

“Mama, bum ti pomogel.”

Sve je već do deset ujutro bilo gotovo. Raka je bila iskopana, mali sanduk napravljen. Stavili su dijete u njega, Blaženka je otišla u kuću i ispod bora uzela paketić bez imena i stavila ga u sanduk. Tinča je stajao sa strane sa malim križem u rukama.

” Nekaj bi trebalo na križu i napisati, kaj da napišem?”

Blaženka je za trenutak stisnula oči kao da se napreže što da smisli, obrisala je dlanovima lice i rekla kratko.

“Napiši: Anđelka Kutanjec

Đurđa Knežević na Badnjak, 24.12. 2017