Počela

Godine prolaze.
Počela se mijenjaju, stvrdnjuju.
U kojem smo žlijebu zapeli?
Nepodnošljive nervoze ulaze u moje
smanjeno srce.
Tvoj tajni život visi, kao crni oblak bez kiše.
Otvaram usta, ali ne izlazi glas.
Jezik mi nerazumljivo šuška, kao celofan.
Sjećanja se vraćaju sve do bijele kolijevke.
Otac me vadi nemoćnu i drži u krilu.
Kao lažna Pieta smo.
Pokraj su stube prema gore.
Idi, šalje me, idi prema visećim vrtovima.
Idem i podmećem cinčani lijevak pod nebo.
Spremam ga u staklenke da me hrani.
Godine prolaze prebrzo, kao makovi u lipnju kad
ih žedno upijam jer znam, kratko su tu.
Idi, šalje me, idi prema gore.
Idem uporno, stubu po stubu.
Dišem i ispuhujem zelenu maglicu oko tijela, svoj
nemirni duh.
Vidim udolinu u kojoj se na vjetru njišu žene,
muškarci, psećje glave, uplakana djeca, crvene misli,
ružne psovke, mali sadisti, goropadne naravi,
snježne košulje, godišnja doba, nježni poljupci.
Tražim sebe, tebe.
Još smo ispod crnog oblaka bez kiše.
Spremila sam mačiće pod betonsko zvono.
Na sigurnom su, pa sam mirnija.
Tražim nježne riječi posvuda, u zemljici, krtičnjacima.
Gazim mednim tabanima po smrznutom.
Dodirujem usne, i gle, i tu je med.
Samo treba oblizati.
Hodam tvrdo prema svemu.
Stavljam mekanu krinku sama sebi.
Ali, počela čuvam, kao svoje kosti.
Zgrabam ontologijske misli, konzerviram,
opstruiram, a onda opet zamahnem nogom
da bih stigla do visećih vrtova.