Nedavno, prije možda mjesec dana, imala sam čitanje u Gradskoj knjižnici Glina. To je moja matična knjižnica; pod matičnim podrazumijevam i formativno; to je naime ono mjesto na kojem sam presavijena hodala unatraške, kako bih iščitala naslove na hrptima nisko položenih knjiga. Iznimno su me lijepo tamo dočekali, pa čak sa svim onim počasnim asesoarima, čokoladama i cvijećem. U publici je sjedilo nešto mojih prijatelja iz djetinjstva, a potom ostaci ostataka građanske klase. Nastavnici, od kojih su mi neki svojedobno predavali, umirovljene medicinske sestre, prijateljice moje mame. Poznat, utješan milje, od kojeg mi se strahovito plakalo. Ali postoji ta nekakva dresura, koja čak i nije osobito eksplicitna, za nas nekakve graničare, čak i ako nam nije bogzna kakva granica, nego je više u pitanju povijesna mitologija, i u skladu s tom dresurom, jednostavno umuknemo. Sve što uistinu poznajemo je šutnja, pomalo smo u strahu od plača, tog groznog, i krajnje neobjašnjivog incidenta. To nije osobito transparentno, zbog čega se mi ljudi s tobožnje granice tako ponašamo, i temelji se na uhodanim, otrcanim mehanizmima. Darvinizmu, Pavlovljevom refleksu.
Uglavnom, strahovito me boljela, snažno me boli ta Banija. Mrtvi krajolik djetinjstva, zbog kojeg su gotovo nedavno ljudi ostajali bez glave. Žive tamo, premda izrazito rijetko nastanjeni, različiti ljudi. Neki od mojih školskih kolega (a to je bilo najmlađe godište za mobilizaciju) otišli su u mirovinu ranije nego što sam počela raditi. Neki od njih danas su utjecajni “čuvari revolucije”, ustrajno čuvaju prošlost, čuvaju granicu. Zaduženi su za to da se glasno ne izgovara da se grad urušio, da više ne postoje fasade, da više nema posla, poljoprivrede, perspektive. Sjećam ih se iz vremena kad smo bili djeca. Danas su to mitski Kerberi, trajni čuvari mržnje, ratnog stanja. Ali iz te površne propagande ne može iznići bogzna kakav idealizam. Ta smiješna, nevažna Banija, sa svojim brežuljicima, s doslovno oderanom skulpturom veličanstvenog kipara Bakića na jednom od svojih najviših vrhova, sa suncem koje u određeno doba dana emanira točno obojenu svjetlost, kao u svim zavičajima, potpuno je dokrajčena. S kućama koje nitko ne želi kupiti za deset tisuća eura, mrtva, izbrisana zemlja, beznadan slučaj, slijepa točka na karti, zbog koje su iz razloga iracionalnih, i u suštini emocionalnih, umirali ljudi. Umirali dvostruko: najprije oni koji su bili ubijeni u borbi, ili egzekutirani, a potom oni drugi, prividno preživjeli, koji su se u taj svijet bijede, u kojem je uništeno i nikad se neće oporaviti sve do posljednje travke, posljednjeg slova, vratili. Ukoliko nešto nije ratni zločin, onda je mirnodopski, zločin mira. Gdje bi trebalo tužiti, i suditi, gdje je taj Haag, u kojem bi se mogle podići optužnice, i dobiti pravna zadovoljština za Slavoniju, Baniju? Je li moguće razumjeti dimenzije tog zločina, uokviriti ga, institucionalizirati? Jer nesumnjivo je u pitanju zločin protiv čovječnosti, u svakom je trenutku bio usmjeren isključivo na čovjeka. Poljoprivrednika, zidara, radnika, stočara. Istodobno, to je i zločin protiv pejzaža. Protiv tog pitomog, pitoresknog pejzaža. Koji je anuliran, obezvrijeđen, zatrovan. Uništen razbojstvom, pohlepom, bezvlašćem. Društvena, socijalna Hirošima, bezvrijedni ljudi u bezvrijednim kućama, okruženi zlostavljanim, bezobzirno sasječenim šumama.
Šteta što veleizdaja nije ono što lično pod tim izrazom podrazumijevam, što nije moguće naplatiti, osvetiti.
Jer ovo o čemu govorim besmisleno je, svejedno. Ljudi su se navikli, na raspolaganju su imali četvrt stoljeća, Zločin je usputan, kolateralan, nitko se nad tim ne skandalizira, vlada rezignacija. Ubiti zemlju, ubiti ljude, ubiti pejzaž. Sve je to samo mala fusnota u ovoj tobožnjoj državi, kancerogenom, ali srećom minijaturnom tkivu, smještenom na obodu jednog starog, i postojanog kontinenta.
A ja ne mogu ispisati ono što je u tolikoj mjeri sveprisutno, i podrazumijeva se, sve to što je toliko normalno da uveliko premašuje i moju vještinu, i sposobnost imaginacije. (Facebook)