Piše: Edit Glavurtić

„Dan dječje radosti! Da mi je samo znat `ko je to zmislil!“ pjeni se baba Milka. „Najprije je bil sveti Nikola, pa onda mali Isus, i to nije dost`, neg` sad još i Ded` Mraz! Samo trajbaj novce za darove! Ko će to više nasmagat?!“

„Šuti i ne kvari djetetu veselje“, kratko se obrecne mama dok mi veže šal, i provjerava jesam li kako treba stavila kapu i zakopčala kaput. Danas je zadnji dan u godini, Dan dječje radosti pa idemo u Teslu na susret s Djedom Mrazom. Doći će sva djeca, svih ljudi koji su tamo zaposleni pa ćemo pjevati: „I već se bliži onaj čas, kad k nama doć` će Djeda Mraz.“ I svi ćemo dobiti darove, vrećicu igračaka i slatkiša. Djed Mraz danas je jako zaposlen jer ga na raznim stranama čekaju. Nadici će dar donijeti u Gredelj gdje radi njen tata, a Mirjani u Tvornicu olovaka gdje joj radi mama, pa ćemo poslije uspoređivati šta je koja dobila.

Ja Djeda Mraza baš jako volim, i ne samo radi bijele brade i crvenog odijela, nego i zato jer dolazi svoj djeci. Ovo sve drugo dosta je komplicirano jer ni mali Isusek, ni sveti Nikola ne nose darove svima. Uvijek je u razredu nekoliko onih koji te blagdane ne slave pa tih dana ništa ne dobiju. Oni ne kite bor kad i svi mi, nego tek za Novu godinu, pa im uvijek bude malo krivo kad donesemo bombone koje smo dobili od Isuseka ili Nikole, jer oni nisu dobili ništa. Zato čekaju Djeda Mraza koji baš nikog ne zaboravi, ali opet, ni on ne može ispraviti nepravdu. Kako god bilo, drago mi je da sam među ovima koji darove dobiju triput, a ne među onima koji samo jednom.

U Tesli, u velikoj sali koja inače služi kao radnički restoran, postavljena je mala pozornica i na njoj Djed Mraz, duge sijede brade, u crvenom odijelu s bijelim krznom govori kako je upravo saonicama stigao sa Sjevernog pola i donio pune vreće darove za sve koji su ove godine bili dobri. Mi stojimo oko pozornice, svi smo lijepo počešljani i obučeni u najbolju nedjeljnu robu, pa slušamo i gledamo bez daha. Kad nas Djed Mraz upita: „Jeste li dobri, djeco?“, svi kao jedan odgovorimo: “Jesmo“.
„Sad mi morate obećati da ćete i u novoj godini biti dobra djeca i dobri đaci, da ćete slušati roditelje i učitelje.“
„Hoćemo! Hoćemo!“ vičemo svi u glas.
„Onda se izvolite poslužiti kolačima i sokom, a poslije neka svatko uzme svoj dar. Ja žurim dalje, saonice su već spremne. Puno je danas djece koja me čekaju. A mi se vidimo na godinu! Ho, ho, ho!“

Plješćemo i mašemo Djedu Mrazu, zatim uzimamo kriške čokoladnih kolača i sok od naranče. Darovi koje smo dobili su divni: dečki u svom paketu imaju plastičnu loptu, a mi cure po bebu. Svatko je dobio „Čovječe ne ljuti se“, bombone, kekse i po jednu čokoladu. Srce mi jako udara od radosti pa čvrsto držim svoj dar dok čekamo tramvaj za Dubravu. Na stanici nas je puno i svi smo nasmijani, malo umrljani kolačem, i svi stiskamo svoje paketiće. Nikoga Djed Mraz nije zaboravio. Darovana su sva djeca svih žena koje rade u maminom pogonu, pa djeca brigadira i poslovođa, djeca žena koje rade u kancelarijama, djeca čistačica i kuharica u radničkom restoranu. Svi smo dobili potpuno iste pakete i začas, pun je tramvaj bučne, radosne dječurlije koju roditelji utišavaju, ali teško je dječje veselje prigušiti. Da nas sad baba Milka vidi, prestala bi se ljutiti i bilo bi joj jasno zašto se današnji dan zove Dan dječje radosti.