odmak

u velikom vrtu nema odmora:
tvoje tijelo puno šećera kreće se
spretno po rubovima, voda pršti,
sve se oko tebe razlijeva.
tvoje dijete je ostalo tamo negdje
u tamnom skladištu, da provede život ili
godinu, u mraku, među pivskim bocama.
kuća koju si gradio zasad još stoji na mjestu,
ispod čvrstog krova nema straha od grada,
od kiše koja bi mogla doći do odaja u kojima
su ostali nedovršeni snovi. salate ima u izobilju,
tvoje drugo dijete razmišlja o ženama koje slave
nepoznata muška bića i putuje na kraj svijeta, sama.
odmak od sebe i od zelenih trava koje su samo
naizgled ljekovite. u dalekoj prošlosti postoje
rudnici i jede se teška hrana. u danima koji slijede,
tko će ispričati priču o radniku, koji ne vidi sunce
o suncu koje je sve dalo samo zelenilu.
tvoje je lice blijedo i tijelo puno sitnih ugriza.
odmak od ljudi, od posjeta i kava. zaborav u
cvijeću koje već godinama buja ispod balkona
i proriče prašumu koja će se jednom baš na
ovom mjesti dogoditi. kao obična kiša ili grad.