Slikovnost: H. Bersson
Piše: Mate Kapović
Početkom 1990-ih, kad je žar za jezičnim odvajanjem hrvatskog od srpskog bio najjači i kad su se sve u šesnaest kovale nove riječi i vraćale stare i “stare”, jedna nada se stalno, više neizrečeno nego izrečeno, provlačila kroz ideje jezičnih nacionalista – a to je da će jednom u budućnosti, kad razlika danas već nisu dovoljno velike da ne bi bilo nikakve sumnje u to da je riječ o posve različitim jezicima (bez argumentacije o tradiciji, identitetu, naciji i sl.), razlike biti veće. Nada se polagala u to da će, u novim odvojenim državama, komunikacije biti puno manje, da ljudi više neće biti toliko izloženi varijanti iz druge države, da će slabije razumijevati drugu varijantu i da će se, na kraju, jezici sve više razlikovati.
Djelomično je stvaranje vokabulara uspjelo i stvorene su, vraćene i usvoje u upotrebu, službenu ili običnu, mnoge riječi (putovnica, izbornik, zračna luka…), no u cjelini je plan i nadanje propalo. Naime, komunikacija sa Srbijom nije prestala i to se sasvim lijepo vidi i u jeziku na svim razinama. U jeziku se još uvijek događaju neke slične inovacije na svim stranama (npr. ispadanje suglasnikâ između vokalâ, širenje nastavka -i u genitivu množine i sl.), a riječi i izrazi se i dalje šire preko granice (npr. samo jako, čitulja, smarati…).
No glavni se poraz vidi kod moderne tehnologije i komunikacije i kako ona utječe na pasivno razumijevanje srpske varijante u Hrvatskoj. Naime, ako ste odrastali, recimo, u 1980-ima, preko TV-a i nisu nužno bili jako izloženi srpskoj varijanti. Bio je tu Branko Kockica, ali na zagrebačkoj televiziji je sve uglavnom bilo na hrvatskoj varijanti. Ja sam se osobno sa srpskom varijantom (stvarima tipa docnije, bioskop i sl.), prema sjećanju, upoznao tek kad sam naučio čitati kroz stripove.
Danas to ide puno prije i djeca iz Hrvatske se sa srpskom varijantom često upoznaju puno prije nego u Jugoslaviji. Izgleda paradoksalno, ali zapravo i nije. Danas djeca vrlo brzo, već prije druge godine, uzimaju u ruke mobitele, dolaze na Youtube i sama vrte crtiće, pjesmice i ostalo što djecu zanima. Tako vrlo brzo dolaze u doticaj i s engleskim te ranije nego prije uče i usvajaju engleski, ali isto to vrijedi i za srpski. Naime, sasvim je prirodno da djeca, surfajući po Youtube-u, nalijetaju na srpske crtiće, sinkronizacije i pjesmice (kojih ima više nego hrvatskih jer je Srbija veća zemlja s više stanovnikâ) i, voila, djeca su već vrlo rano izložena srpskoj varijanti (koju oni, naravno, ne prepoznaju kao nešto bitno ili uopće različito) i vrlo rano čuju izraze kao kampovanje, prodavnica i sl. – čak ranije nego što je to bio slučaj u Jugoslaviji.
I tako se čini da su se maštarije iz 1990-ih o tome da će se srpski i hrvatski potpuno razdvojiti, unatoč svem trudu – izjalovile.
radio gornji grad 
