Piše: Mladen Blažević

Ne trebaju nas čuditi novi napisi i stavovi liberalnih ili čak “lijevih” krugova (o desnima neću trošiti riječi) gdje se radnike proglašava krivcima za propast brodogradnje. Bilo je samo pitanje kad će doći na red. Živimo u zemlji gdje uvijek iznova ponestaje neprijatelja, pa svoju duljinu fronta širi po uzoru na razvedenost naše obale. Kako se sve češće priča o unutarnjim neprijateljima, sliku možemo zamisliti sličnu arhipelagu u kojem svaki otok predstavlja neku manjinu.

Da, radnici u užem smislu su odavno postali manjina. I iako za razliku od neusporedivo većeg broja jednako ugroženih ljudi zaposlenih u trgovini ili ugostiteljstvu imaju svoje sindikate, samo njih i danas znamo zvati radnicima. Ostali su odavno postali djelatnici ili zaposlenici. Oni su druga priča i dok se ne organiziraju nemaju razloga postati neprijatelji.

Samo radnici su pred nestajanjem i postali manjina. A manjine se uvijek valja riješiti, jer kvare zajedništvo. Tako su si Srbi sami krivi za iseljavanje, jer su započeli rat, homoseksualci su si sami krivi za ustavno smanjivanje prava, jer paradiraju po gradovima. Uhljebi iz nevladinih organizacija su sami krivi za ukidanje financijskih sredstava, jer kritiziraju društvene anomalije umjesto da propagiraju hrvatsko zajedništvo. A radnici su, eto, krali kliješta i kacavide, godinama šutjeli dok je kako-tako išlo, pjevali Tomphsona…

Pitanje je možemo li predvidjeti iduću manjinu na tapetu? Ili manjinu koja će to tek postati? Jer front se još širi. Naslućujem poljoprivrednike, zbog primanja poticajnih sredstava. Kulturnjake, koji se nećkaju i često šetaju po prvoj liniji fronta. Ali zašto ne i profesore, učitelje, znanstvenike, medicinske sestre što zbog lagodnog života bježe u Njemačku. Sve su to manjine i potencijalni neprijatelji koji mogu poslužiti.

I da, imam dodatno moralno pravo govoriti o ovome, jer unatoč sklonosti pisanju, novac već dugi niz godina zarađujem kao radnik. Fizičkim radom. Bilo kao radnik vrtlar, bilo kao bauštelac.