Ne znaš, reže li to skalpel ili pero klizi po površini papira.
Vidiš anđela u akvarelu. Anđela u staklu. Minotaura u niklu. Evanđelista koji piše poglavlje Evanđelja, usputno sam sebe dovršavajući u slici. Dantea sićušnog kao češer, što je pao s grane bora na stazu što vodi u Vječnost.

Svakako vidiš i čuješ kako Carmen pjeva i pleše, kao nitko prije ni poslije nje,

Osjećaš znoj matadora, prigušene krikove gomile izvan arene, kopito bika koje struže po zapečenoj zemlji. Jezu i napetost prije eksplozije adrenalina. NADREALINA, možda.

Osjećaš, vidiš, proživljavaš.
Kretanja, vrvež, erotiku, uzvišenost, transcendenciju, eleganciju, zanos, lakoću bez premca, apotekarsku mjeru, kraljevsku rasipnost. Sve je u metafori i u metamorfozi. Sve je genijev potrošni materijal, građa za buduću fascinaciju. Od antike do kibernetike, od nježnih likovnih posveta, do divljih halucinacija i neuroza s proplamsajima vidovitosti.

Samo se pitaš gdje si bio i što si radio , sve ove godine, da pred DALIJEVIM ONIRIČKIM KARUSELOM ne znaš kako se to zove, od čega ti se tako vrti u glavi,kako se kaže ČUDESNO, što je to ictus a što pictus i kako ide nastavak čarobne formule, koja je možda već promijenila svijet, a da to nismo primjetili.

Mi, crveni mravi, izmilili ispod kornjačina oklopa, sakupljeni na komadu kruha i ogrisku tvrde kruške, koji će nas prehraniti u dolazećoj zimi, kad plodovi mašte završe u dubokim trapovima, jer svijet za njih neže imati vremena.