Piše: Božica Jelušić

Danas smo vidjeli dugu nad Vrtovima svijeta. Bila je prelijepa, i kao sve takve stvari, trajala je nekoliko trenutaka, nedovoljno da je uhvatimo kamerom. Ali vrtovi su ostali u tom obasjanju, kao da u sebi čuvaju vječito svjetlo onostranoga svijeta. Zanosno mirišu ruže, javori su u baršunima i svili, ginko bira konačnu boju, hrast ispušta svoje pleme od žira na zemlju, dok grmovi nude jestive i divlje bobe, sve u najljepšim bojama.U Korejskom vrtu dunje su žute i mirisne, u Japanskom pješćana je mandala i dalje savrđena, dok se u Biblijskom izrezbarena slova dodirnuta suncem, pretvaraju u zlatouste životne mudrosti i pouke.

Tiho je, nježno, svečano. Zrak krepak, mirisan, kao kobilje mlijeko. Sunce darežljivo, mami posljednji klorofil u pokošenoj travi, nalik dječakovoj kosi kroz koju prolaze prsti vjetra. Nema žamora i nema previše šetača. Oblaci su raširene španjolske podsuknje s ručno kačkanom čipkom. Visoki, svilenasti šaševi povijaju se na najmanjem povjetarcu. Ponavljam u sjećanju Miloszeve stihove: “Vrtovi lijepi, vi vrtovi moji..” u kojima postoji “proljeće utopljeno u ljetu”, dok ovdje , u čarobnom nastavku, jesen udomljuje ljeto pod svojim raskošnim ženskim skutom, gdje zelena pupavka nudi psihodelične snove i božanstvene vizije.

Svaki je vrt , Korejski, Japanski, Talijanski, Engleski, uređen u stilu i tradiciji zemlje koju predstavlja. I svi se natječu u postignutom savršenstvu.Mladi korejski vrtlar u crnim rukavicam, oprezno ređe grančicu brđljana s gredice. Usredotočen poput kirurga ; samo on zna koja je grančica u pitanju, ne bilo koja i bilo gdje u vrtu! A u srcu te tvorevine stoji Biblijski vrt, s citatima u laganim metalnim slovima, koji čine rešetku iznad naših glava i uokolo, u zamišljenom kubusu. Oblaci plutaju iznad slova i podsjećaju da je pogled k nebu naša svakodnevna utjeha. Jer čovjek je, veli Ujević, Pozemljar i Vasionac u jednom biću, samo to valja osvijestiti.

Imam neobičan osjećaj da ne smijem leći na zemlju, jer bi se moglo dogoditi da uopće ne poželim ustati.U toj posteljici od nevena, divljega luka, lupina, georgina i rudbekija, odnijeli bi me moji demoni na nebo, a moju bi sjenu posadili između crvene bukve i javora, da pričeka dok se još jednom okrene Kotač promjene i vrati me među ljude, kao najskromniju vrtlaricu, koja ni jedan ljudski jezik ne razumije jasnije od govora bilja i šuma vode, najljepše glazbe na svijetu.