Piše: Božica Jelušić
Najprije su bile vode i Duh nad vodama, a onda su dugo lebdjeli povoji magle nad Zemljom, da bi se pojavio svijet. No, on još uvijek nije doista postojao, dok nije stvoreno OKO, u kome će se čarobne slike te ljepote ogledati i odražavati. Magla je opsjenarski plašt, veliko pomagalo Iluzije, i uvije u nama izaziva stanovitu “ugodnu napetost”, dok čekamo podizanje njenog zastora nad nekim dragim predjelom, da bismo ga potom ponovo proglasili svojim i imenovali najljepšim.
Ustati ujutro ili se zaputiti kući s večeri, nakon što smo proveli dan podalje od doma, znači ponovo ući u magleni predio, prohodati ga podignuta ovratnika, mokrih obrva i kose, raskvašenih cipela, osluškujući hoće li se oglasiti odnekud noćna ptica, naša vjerna pratilja, duh pretka ili glas prijatelja iz daljine. To je veoma slično izlasku iz neke krize, zatišja, životne utrnulosti, kad svjetlo i toplina na kraju puta vraćaju čovjeku pouzdanje u dom, zajednicu, pripadnost bilo koje vrste. Solipsizam kojim smo obavili vlastiti duh, ovdje prestaje, prepuštajući nas čarima druželjublja.I onda, u sigurnosti zagrijane sobe, slušaš onu krasnu narodnu iz kajkavskih krajeva: “Gusta megla, ti ne padaj na me, / Več ti padaj na borove grane, / Gdje se ljube dva goluba mlada…”
Volim maglu, uvijek me ponovo očara svojim neobičnim predstavama i preobraženjima.Zbog nje bih mogla postati ranoranilac, makar samo nekoliko puta godišnje, da mi potakne maštu i probudi u meni radoznalost slikara. Jednostavno : uhvatila bih pogledom, možda i rukom, prvu sunčanu zraku koja oživljava jesensku paletu, i ništa ne bih izmišljala ni dodavala, već samo blagim konturama označavala: te čudesne oblike , te Gideove “plodove, nove plodove”, kojima nas darežljiva ruka još uvijek obasipa, ne zamjerajući našu nedostojnost daroprimatelja.
Da, priklanjam ti se svijete, jer si jedini. I ne samo zbog toga.
12. listopada 2018., Flora Green
radio gornji grad 
