Moj prvi prijedlog na natječaju za izlaganje idejnih rješenja spomeničke i javne skulpture u sklopu 40. Splitskog salona (uz mogućnost privremenog ili trajnog postava u javnom prostoru):

“Uzvišena ruina (Spomenik Franji Tuđmanu)”

U zborniku tekstova “Anatomija povijesnog spomenika” nalaze se i tri poglavlja iz knjige “Genie du Christianisme” Francois-Rene Chateaubrianda. Naslovi poglavlja su “O ruinama općenito”, “Slikovitost ruina” i “Ruine kršćanskih spomenika”. U njima Chateaubriand, između ostaloga, piše: ” Ruine tajnovito privlače sve ljude. Taj osjećaj povezan je s krhkošću naše prirode i sa skrivenom sličnošću između ruševnih spomenika i kratkotrajnosti našeg života. (…) Sa stajališta slikovitosti, ruine prikazane na slikama imaju čarobniju kompoziciju od novih i cjelovitih spomenika.”
Zato, a i zbog nekih drugih razloga koje ću kasnije objasniti, moj bi prijedlog bio sljedeći: da se spomenik Franji Tuđmanu u Splitu,rad arhitekta Branka Silađina i kipara Zorana Jurića, u kontroliranoj eksploziji pretvori u ruine, a da se onda te ruine izlože na kocki na kojoj on u sadašnjoj verziji drži ruku. Za samu eksploziju vjerujem da bi se našlo stručnih ljudi koji bi to napravili bez opasnosti za okolinu. Ukoliko se eksploziv drži preopasnim, onda bi došli u obzir i neki drugi načini, možda najbolje piljenje kojim bi se spomenik rastavio u nekoliko dijelova koji bi se onda skladno složili u ruinu na rečenu kocku koja bi služila kao postament ruini ostatka Tuđmanovog spomenika.
Za rečeni postupak vjerujem da postoji nekoliko jakih argumenata.
Historijski, mi smo navikli da se kod svakog ozbiljnijega povijesnoga zaokreta spomenici prethodnoga vremena uništavaju i zatiru. Ovim postupkom mi bismo uveli novu praksu po kojoj bi graditelji spomenika nakon nekog vremena iste te spomenike sami rušili ostavljajući budućim generacijama čist početak i mekaniji ulazak u novo doba bez potrebe da potomke osuđujemo na barbarizam.
Izražajno umjetnički, cijela jedna generacija uglavnom anonimnih autora devedesetih se izražavala destrukcijom spomenika građenih u vrijeme socijalizma. Destrukcija je čest umjetnički postupak, a poseban je umjetnički dignitet dobila u vrijeme avangarde u svim oblicima njenog nijekanja prethodne povijesti umjetnosti. Ovim postupkom mi bismo se ugradili i u svjetsku tradiciju destrukcije, ali i u lokalnu suvremenu tradiciju rušenja, posebno izraženu od devedesetih godina 20. stoljeća naovamo.
Turistički, ruiniranje Tuđmanovog spomenika i njegovo posljedično izlaganje mislim da bi se sjajno uklopilo u njegov neposredni okoliš koju čine ruinirani ostaci Dioklecijanove palače, splitskog najslavnijeg i najvažnijeg turističkog aduta. Uz izložene ruine Tuđmanovog spomenika moglo bi se noću, posebno u vrijeme turističke sezone, napraviti i light show koji bi nas podsjećao na drugi veliki splitski turistički adut – festival elektroničke glazbe Ultra Europe. Također, to bi bila sjajna prilika da se slike prekrasne suvremene ruine prošire svijetom nošene fotografskim navadama suvremenih turista. Da ponovim Chateaubriandove riječi: “Sa stajališta slikovitosti, ruine prikazane na slikama imaju čarobniju kompoziciju od novih i cjelovitih spomenika.”
Siguran sam da bi Prvi Hrvatski Predsjednik bio oduševljen rečenim prijedlogom jer, kao figura u mnogočemu ispred svoga vremena, nije oklijevao povući poteze koji su u svom vremenu izgledali vrlo avangardni i destruktivni, a koji su se kasnije pokazali plodonosnim i opravdanim