Piše: Nikola Gamilec

Preminuo je Zoki. Da, potvrđeno je: „Jutros se u svom krevetu nije probudio Zoran Perišić, jedna od najistaknutijih osoba političke, kulturne i medijske scene krajem osamdesetih godina“. Umro je Perišić. Zoran?

Bio je predsjednik Savjeta Radija 101 u vrijeme kad sam bio direktor i glavni urednik. Korektan, dosljedan, demokratičan i samozatajan. Koliko je samo puta podmetnuo leđa iza emisija koje su „uzburkale i uznemirile javnost“. Nikad, ama baš nikad, nije pitao što i tko će biti u programu. Puštao je uredništvo i urednika da sami odlučuju, zalagao se za slobodu javne riječi i kad se sa sadržajem nije slagao, ali je bio prvi, ponekad i jedini koji je svojim istupima i djelovanjem očuvao Radio 101 u vrijeme kad su se već  „tamni oblaci boje krvi“ uočavali na horizontu najavljujući rat.

Projekt Omladinski kulturni centar (OKC), Zagrebačko kazalište mladih, Omladinska televizija, Muzička omladina… Nema nevladine udruge koja je promovirala kreativnost, stvaralaštvo, a da Zoran nije bio aktivno prisutan.

Moć mraka, zla i nevolje je bila jača. Otišao je jedan divan čovjek. suprug, otac,… Otišao je čovjek, znalac, duhovit, topao, radostan, blag, dobronamjeran, razuman. Kad bismo pisali knjigu, udžbenik iz kojeg će drugi učiti, kad bismo morali opisati toleranciju, ljudsku dobrotu i opisati dobrog čovjeka – opisali bi upravo Zorana. Dovoljno bi bilo samo napisati – Zoran Perišić.

Svima koji ga osjećamo, koji smo ga doživjeli i živjeli s njim, radili i surađivali – iskreno saučešće. Bol je u našim srcima.

Takav čovjek je nenadoknadiv. Živio je i brinuo brige drugih, pomagao druge, često više nego i za samoga sebe. Na Zorana smo mogli računati. Mi koji ostajemo čuvati ćemo uspomenu na njega. Neka bude sretan ma gdje bio, jer on će i dalje bdjeti nad nama i uz nas, čuvati nas, brinuti se kao što je do posljednje sekunde i činio.

Biti prijatelj, onaj samozatajan, onaj iz sjene kojeg ponekad i ne vidiš, ali uvijek osjetiš. Zoran se u našim životima pojavljivao kad je trebalo. Mi poznajemo sjećanja, i zato znamo da će u njima biti stalno prisutan. Hvala ti Zorane. Samo jedino obično hvala. Uvjerio si nas da Ti više i ne bi želio. Riječi nestadoše. Hvala Ti Zorane, stvarno hvala.