Sreo sam ga jedan dan, išao odozdo prema gore, ja odozgo prema dolje, ili u obratnim pravcima, malo je to sada važno, put je jedan, onaj prema dolje i onaj prema gore jedan je te isti, u prolazu jedva se mimoišli, uska ulica, ista staza, jedan drugom se blago nasmiješili. Blijedo mu lice, kao u crno-bijelim filmovima. I tišina u njemu takva: rječita. Od tada je prošlo više od četiri godine. Nigdje ga. Nisam ga više vidio. Prvo nisam znao zašto bih, onda me spopade da on nije tuda slučajno naišao. Nisam se najbolje osjećao tog dana, pritisnulo, žiga, u sumrak sve češće viđam one koji nisu više od ovoga svijeta, s njima i popričam, u sjećanju i ljubavi sve lakše i sve češće drage uskrsnem, u meni združena sreća života i misao o smrti, a znam: od svih će dana samo jedan biti zadnji, ama što u meni zadnji taktovi dublje odjekuju, ja, začudo, sve dublje u postojanju, sve bliži životu. Što bliže odlaženju, sve mi jasnije što je snaga, ljubav, veselje, što volja, polet, sve mi bliža radost, lijepa mi i putovanja, obilaženja dalekih mjesta i rijetkih prijatelja, svaka mi posjeta ugodna, svaka riječ sve više prijateljska, svaka spokojna, ni u duši više straha. Možda je gospodin to primijetio, pomislio kako sam ubogi prolaznik, neka me još malo, navratit će on kasnije. Neka će. A ako je tada smrt već prošla, više neće. Ako nije, kada se gospodinova i moja putanja ponovo ukrste, znat ću što je.