Voćnjak im daruje zaklon pouzdan.
U travi rosa, rojevi svjetlaca.
I smijeh je zvonio, živ i neobuzdan,
Poput srebrnih praporaca.

Iz hladne pustare siv demom dojezdi.
Od dnevnih briga nebosklon se smrkne.
U jabuci se zao crv ugnijezdi,
Slova u knjizi postadoše črknje.

Mrak neljubavi prokulja sa strane,
Gromovi, pljusak, oštrobride munje.
Na tome mjestu sjećanje im stade.
Edenska ih voda otplavi k’o trunje.

15. 12. 2018., Flora Green