Piše: Božica Jelušić

Uglavnom, pokušala sam se odmarati i sređivati dojmove iz Slovenije, pa sam črčkala u svoje teke i dorađivala ručnu knjižicu DRAVSKI IMAGINARIJ. Malo kuhala, prala pulovere na ruke, pribirala se. Primila dva telefonska poziva i ponovo osvijestila koliko ljudi pate od STATUSNE TJESKOBE, koliko im je važno u sedmom i osmom desetljeću (sic!) da se “srede”, da nekamo pripadnu, uključe se, udruže, usustave, stanu pod neki formalni kišobran. Objašnjavaju mi koliko im znači članstvo u jednoj cehovskoj udruzi i koliko im je bolno i neprihvatljivo biti “odbijen od svojih”.

Iskreno pokušavam to uvažiti i biti empatična. Međutim, istodobno im tumačim kako to s razine njihove zagrijanosti za riječi na znači zapravo ništa. Molim ih da mi ne spominju IZVANLITERARNE RAZLOGE, zasluge, domete, rad u kompatibilnim udrugama, nacionalnu promociju, karitativne službe, budući da je to (bio) njihov izbor i nema veze s pisanjem u neposrednom obliku. Nikada ih ne uspijem uvjeriti. Argument da oni pišu “dušom i srcem” meni je također labav, aproksimativan, budući da za zanat pisca to nije naročito presudno. Svaki pravo odabran posao radi se dušom i srcem, pa literatura nije “posvećena” tom metodom.Svaki put sam “omanula” kad bih pala pred takvom argumentacijom i založila se za nekoga. Uglavnom, nije vrijedilo.Radije bih da ljudi pišu u punoj svjesnosti, na vrhuncu svojih moći i s nužnom kritičkom distancom.

Nadalje, nekakvo PRAVO pisanje, pisanje kao sudbina i oruđe samospoznaje, pisanje kao proširivanje vlastitih granica, podosta se razlikuje od uređenog, artikuliranog hobija. Amatersko je pisanje kao makrame, dekupaž, aranžiranje izloga. Korisno je da kvalitetno ispuni vrijeme, ugodno za autora i okolinu, no nije presudno za sudbinu zajednice i jezika, nije primjenjilo na živote drugih, energetski su mu titraji ograničena dometa.Na ovom mjestu obično mi kažu kako nemaju vremena razviti svoju strast u potpunosti, staviti se u službu olovke, spustiti visak u dubinu riječi i odmjeriti njihovu jačinu.

Tada prestanem govoriti. Trebala bih pitati zašto onda ne odustanu, a to ne bi bilo pristojno. Zvučalo bi arogantno i oholo, što ne želim. Vidim da je primarni razlog, kako rekoh, statusna tjeskoba, želja da se u životu nešto nadoknadi, potvrdi i ispravi, zbog djece, unuka, bližnjih, zbog osjećaja da nisu obični, prolazni i smrtni, već barem malčice “odabrani od sudbine”. Moram reći da moja malenkost tu nimalo ne može pomoći. Ne dajem dopusnice ni zeleno svjetlo za ulazak u svijet literature. Obavljam neki marginalni, recenzentski posao, dajem mišljenje, ponekad uživam u pročitanom, zadovoljna sam ako od deset kandidata u jednome prepoznam iskru talenta, dah svježine, hrabrost i lucidnost da izađe iz matrice “pjesničke proizvodnje” i da kritičkim okom sam pogleda svoje djelo.

Ja precizno i pouzdano znam koliko su meni pjesme dale ovih pola stoljeća, no nikome ne bih svoj put predstavila kao paradigmu. I da, nikada nisam rekla kako “bez pisanja ne bih mogla živjeti”, budući da to ne bi bila istina. Ima toliko stvari u životu (ponajprije ŽIVOT SAM!) važnijih od bilježenja vlastitih misli i emocija. Jedino, treba doći na prag starosti da to u potpunosti spoznaš i usvojiš. Što se pak tiče ostvarenja u očima drugih, to je najmanje važno. Stvarno ispunjen i do vrha uobličen život ne treba takvu potvrdu.To se, što bi rekla ova nova djeca, “vidi iz aviona”, da je čovjek radostan, kompletan, realiziran. Ili se ne vidi ni najpreciznijim mikroskopom, ako je slučaj obrnut.

I žao mi je, stvarno, ubuduće ću isključiti veze za takve razgovore. Moja su koljena u drugoj crkvi, veli Stanescu. Osobito nedjeljom, kada se i sam Višnji odmara od nas ljudi.I kada ti ni jedna udruga ne može potvrditi da postojiš i da si to što jesi, ako zaista jesi.