Dejan Jović: Eichmann u Jeruzalemu

Gledao sam sinoć “Eichmanna u Jeruzalemu” u Zagrebačkom kazalištu mladih. Nisam dosad vidio sličnu predstavu u Zagrebu. Kombinira citate sa suđenja Eichmannu u Jeruzalemu s kasnijim suđenjem Artukoviću u Zagrebu (s kojeg sam svakodnevno izvještavao 1986. godine, tako da sam ga se prisjetio kroz ovu predstavu). Glumci pričaju u predstavi svoje autobiografske priče o prethodnim ratovima i svojim precima. Posebno je potresno svjedočenje glumca Dade Ćosića o stradanju generacije njegova djeda i bake, tada – u doba II svj. rata još djece (iz Kozarske Dubice) – u Jasenovcu. Predstava prelazi iz “običnog” (neglumljenog) razgovora glumaca jednih sa drugima u glumu pa se vraća nazad, tako da se postiže brisanje razlike između predstave i stvarnosti. Kao što je Hannah Arendt i uočila izvještavajući sa suđenja Eicmannu: da je izgledalo kao predstava, a bila je stvarnost…

Svakako, predstava – koja traje tri i pol sata s jednom pauzom – “uvlači” gledatelja na scenu na način dosad neviđen kad se radi o političkom teatru: bez agresivnosti, suptilno ali uporno. Svjetla se ne gase, nema razlike između glumaca i publike.

Predstava je snažna osuda nacizma i eksplicitno ustaštva kao nezamislivog zla, neusporedivog s bilo čime. Smješta ustaštvo tamo gdje mu je i mjesto: uz bok njemačkom nacizmu, s istim ciljevima i istim metodama. Na odličan način govori i o onima koji su ga pasivno promatrali, a potom se okoristili stradanjem Židova, npr. tako što su prisvojili njihove kuće, objašnjavajući samima sebi da su ih stekli upornim radom.

Pred nama su ljudi – glumci – čiji su preci u II. svj. ratu stradali zbog gladi i zarobljeništva, čiji su očevi bili u ratovima u devedesetima (ne na istim stranama): generacija rođena u 80-ima, koja je odrastala na traumatičnim prisjećanjima ili još traumatičnijim namjernim prešućivanjima prošlosti.

Svakako pogledati. Da je pameti, ova predstava bi bila obavezna za sve srednjoškolce ove generacije. Ali, znamo dobro, neće biti. Dok se nešto ozbiljno ne promijeni.

Režirao: Jerner Lorenci.