Svakako, predstava – koja traje tri i pol sata s jednom pauzom – “uvlači” gledatelja na scenu na način dosad neviđen kad se radi o političkom teatru: bez agresivnosti, suptilno ali uporno. Svjetla se ne gase, nema razlike između glumaca i publike.

Predstava je snažna osuda nacizma i eksplicitno ustaštva kao nezamislivog zla, neusporedivog s bilo čime. Smješta ustaštvo tamo gdje mu je i mjesto: uz bok njemačkom nacizmu, s istim ciljevima i istim metodama. Na odličan način govori i o onima koji su ga pasivno promatrali, a potom se okoristili stradanjem Židova, npr. tako što su prisvojili njihove kuće, objašnjavajući samima sebi da su ih stekli upornim radom.

Pred nama su ljudi – glumci – čiji su preci u II. svj. ratu stradali zbog gladi i zarobljeništva, čiji su očevi bili u ratovima u devedesetima (ne na istim stranama): generacija rođena u 80-ima, koja je odrastala na traumatičnim prisjećanjima ili još traumatičnijim namjernim prešućivanjima prošlosti.

Svakako pogledati. Da je pameti, ova predstava bi bila obavezna za sve srednjoškolce ove generacije. Ali, znamo dobro, neće biti. Dok se nešto ozbiljno ne promijeni.

Režirao: Jerner Lorenci.