Druga dimenzija neosporno postoji, kao što postoje i nevidljivi prolazi u nju, a koje ponekad tražimo čitava života. Uostalom, čak je i Einstein, tako dobro orijentiran u pojavom, govorio kako ” na udaljenosti ispružene ruke počinje nevidljivi svijet”. U njoj je sve drugačije, neslično zbiljskom, pa je stoga i nekakav pozitivistički opis i pristup nemoguć. Lakše se diše, brže se misli, čula nisu zahrđala, već budna i aktivirana, osjećaj zaštićenosti, obavijenosti ugodom i ljubavlju je potpun, nema gladi, nema dosade ni čamotinje, straha od starosti i napuštenosti, i najvažnije: nitko nikoga ne požuruje, ne prisiljava ni na što, ne ometa svojom nazočnošću i nasrtljivom aurom.

Zašto sam tako sigurna u postojanje druge dimenzije? Prvo, čitala sam mnogo knjiga, te sam uvidjela tu žudnju za drugim i drugačijim prostorom, kamo bi pisac rado smjestio i zaputio svoje junake. Zatim, postoje ljudi koji mnogo pate, u zatvorima, u izgnanstvu, u zarobljeništvu,u teškim bolestima, u ustanovama svake vrste, koje su izmišljene “protiv čovjeka”. Ti mučeni, terorizirani, preplašeni, jadni ljudi, ne bi opstali, da nisu nekakav prolaz u svojoj svijesti pronašli i iskušali. Samo silna snaga volje i privrženost životu, moć sugestije da se užasi kroz koje prolaze “događaju nekome drugome”, održava ih u postojanju..

Napokon, i u dnevnom trajanju, gdje nas ugrožavaju banalnost, ružnoća, ograničenost, podmuklost i arivizam mediokriteta, nezahvalnost najbližih, teror birokracije, netaktičnost sugovornika, politička nesuvislost, borba za dnevne obroke i noćne odmore, bijeg u “drugu dimenziju” postaje našim pojasom za spašavanje. Jednostavno: ostaklenimo pogled, žustro klimamo glavom, odsutno miješamo talog u maloj šalici kave, dok naše astralno tijelo vrluda Gozd Martuljkom, ili Prekmurjem, jede grožđe u Grožnjanu, pije vino u Baranji, miriše narcisew na otvorenom polju u Volčjem potoku,a nepce se sladi ukradenom voćkom ili kakvim poljupcem, a prsti prebiru po travi kao po živoj kosi…. U drugoj dimenziji pamćenje nas odlično služi.Sve lijepo što smo ikada doživjeli, vraća se s pozlatom idealnog, i tada znamo, da smo doista bili u milosti bogova, kao antički junaci i blaženici s karizmom.

Tako sam i ja, tražeći u svom umu prolaze o kojima govorim, časimice u jedan skliznula, pa iza zatvorenih kapaka, zahvaljujući svom još uvijek živom fotografskom pamćenju, čitam omiljeni ulomak iz TOURNIERA: “Kolombino! Ne napuštaj me! Ne dopusti tim kemijskim, tim umjetnim Harlekinovim bojama da te zavedu! To su otrovne, smradne boje što brzo blijede. A i ja također imam svoje boje. Samo što su one istinske i duboke.
Poslušaj dobro ove čudesne tajne: Moja noć nije crna, plava je. U njoj se u plavetnilu diše. Moja peć nije crna, zlatna je. Iz nje se zlatne stvari jedu. Boja što ju spravljam godi oku, ali je, povrh toga, još i gusta, krepka, dobro miriše, vruća je i hranjiva. Volim te i čekam. Pierrot”.

26. ožujka 2019., Flora Green