Čovjek može pojesti sam sebe, kao što samog sebe guta bolestan sustav. Teška je to bolest, autoimuna, istodobno državna i privatna, iza koje neće ostati kamen na kamenu.

Gradonačelnik Gline, Stjepan Kostanjević, koji je ovih dana dospio u medije zbog mosta kojeg nema, i ceste koju nije izgradio, a sve skupa u iznosu od preko milijun kuna, ratni je veteran. To nije nikakva budalaština, čovjek je u Oluji, u kolovozu 1995., krećući se u smjeru Gline, ove iste kojoj je sad gradonačelnik, nagazio na minu (govorilo se da je riječ o “pašteti”), i ostao bez noge. Bio je zapovjednik, i činjenica da je stvarno hodao naprijed, ispred ostalih kroz tu šumu, nekom je drugom spasila nogu, a možda i život. To njegovo hodanje je, na kraju krajeva, spriječilo da hrpa vojnika, koji uopće nisu bili vojnici nego mobilizirani ili dobrovoljno prijavljeni civili, završi u minskom polju.

Zašto ovo pišem? Zato što narušava uobičajenu tezu, da postoje “oni”, i “mi”. Pri čemu oni kradu, lažu, odaju se privatizaciji i pedofiliji, a mi čuvamo državu, plaćamo poreze, i zlo nam je od srednjovjekovlja. Naravno, nemoguće je negirati da postoje “oni i mi”, ili makar da za to postoji bezbroj primjera, ali istina je da nije nužno da postoje, nego se sve može uredno odviti unutar jednog “ja”, koje nije nikakvo “ja i oni”, nego je obično, dnevno “ja”, u kojem je istovremeno moguće biti tragična žrtva, i spasitelj, i zamračivati kompletne mostove.

Hipotetski, kako se neprekidno ponavlja dilema zašto su ljudi uopće stradavali, i ginuli, i jesmo li dostojni pokojnika i ideje, ovdje se konačno otvara srž problema, jer se sve može svesti na pitanje zbog čega je Stjepan Kostanjević u ratu izgubio nogu, ukoliko je to imalo voditi do toga da postane sam sebi gradonačelnik, i da raspolaže hrpom nekakvih cijevi za vodovod, koje su u svim dokumentima već prije tri mjeseca ugrađene u strahovito zapuštenu ulicu u centru grada, i po svim propisima zatrpane zemljom. Pa se čovjek zapita gdje je tu vizija, i gdje ideja, je li jedna ljudska noga tako beznačajna, da ne kažem jeftina, da je i sam njezin vlasnik više ne uzima u obzir, kao da je nikad nije ni bilo. Svakodnevnim rječnikom rečeno, teško je razumjeti što je to sve skupa Kostanjeviću, po svemu sudeći skromnom i nezahtjevnom čovjeku, trebalo, da se šeće na volonterskoj poziciji u starom i demodiranom sakou, da ga neprekidno vrebaju pred kladionicama, i da nabija više putnih troškova nego što bi u maloj i bijednoj općini bilo pristojno. Zašto nije mogao zadržati onaj svoj prijašnji život, ugledni, u kojem je za opću stvar isporučio više nego što bi od bilo kog čovjeka bilo razumno očekivati, a zauzvrat nije dobio ništa, ili gotovo ništa, osim moralnog autoriteta, ugleda, i poštovanja bližnjih. Naravno, tada je bio lišen moći, i krajnje ograničenih šansi da prigrabi nešto materijalno, ali, s druge strane, to što je ostao doživotni invalid imalo je smisla: borio se za nekakvu zemlju, u kojoj je bez ikakve sumnje sve trebalo biti daleko bolje, a pritom je štitio druge ljude. Naravno da je to moglo, i moralo, biti potpuno pogrešno, ali to je greška, i zabluda, koja se događa stoljećima i masovno, i na koju svaki čovjek ima legitimno pravo.

Kada bi se u istom vremenu suočile te dvije osobe, gradonačelnik koji se fizički od novinara krije negdje u sanitarnim prostorijama općine, i onaj čovjek koji je zbog njega izgubio nogu, a potom i perspektivu da nastavi vlastitu radnu biografiju, kada bi se negdje mogli suočiti taj invalid iz posljednjih dana rata, i ova današnja vlast, koju obnaša on sam, što bi jedan drugom mogli reći? Bi li Kostanjević mlađi, poznavajući Kostanjevića starijeg, ikad uopće krenuo kroz tu šumu, na čelu kolone ili na njezinom začelju? Ili, još interesantnije, što bi Kostanjević stariji, u međuvremenu ostario čovjek bez kvalifikacija, koji potpisuje nekakve dokumente o fiktivnim odvodima, asfaltima i, što je najgore, mostovima, što bi on rekao toj budali koja maršira gotovo vedrim korakom prema mini zbog koje ima sreću što nije negdje u banijskim brdima iskrvario, i dobio drveni križ, i nekoliko lampiona za Sisvete, od kojih je jedan s trobojnicom hrvatske države? Bi li Kostanjević stariji tu hendikepiranu spodobu ikad primio u svoj ured, bi li podigao glavu od stola, i pogledao je u oči?
Ne moraju nužno postojati “mi” i “oni”, “oni” i “mi”. Sve se može upropastiti, i požderati iznutra. Čovjek može pojesti sam sebe, kao što samog sebe guta bolestan sustav. Teška je to bolest, autoimuna, istodobno državna i privatna, iza koje neće ostati kamen na kamenu.