Moju izlaznost na europarlamentarne izbore najjednostavnije je objasniti ovako: čim ugledam jednog od kandidata, preko očiju mi počnu plesati euri, kao što su Baji Patku u stripovima svojedobno tiltali dolari (nemam pojma kako se u međuvremenu zove Baja Patak), i ti euri vrte se kao na jednorukom džeku do iznosa od 5000. Kad se zaustavi cifra, mozak mi odašilje automatsku poruku “E nećeš preko mojih leđa”. (Leđa podrazumijevaju da se trebam odvući do osnovne škole Tone Peruško, dovući se preko parketa koji je vidio bolje dane do gospođe kojoj u zamjeni za papire predočavam legitimaciju, i potom iza provizornog kartona dubokoumno zaokružiti.)

U čemu je problem, osim što su problem upravo ovakvi kao ja?

U kombinaciji 5000 eura i pristojnoj inozemnoj adresi, na primjer. Za 5000 eura čovjek bi makar morao ostati u Hrvatskoj, morala bi postojati nekakva minimalna žrtva. Osim toga, na grlima s tom cijenom već bi se morali vidjeti nekakvi potencijali, čovjek bi otprilike mogao pretpostaviti kako će se plasirati u jesenjem derbiju, uz kvalitetnog trenera i optimalnu prehranu. Problem moje izlaznosti je što je jednostavnije telefonirati za svog favorita u “Plešu sa zvijezdama”, premda nemam pojma tko su uopće te zvijezde, ali neki pogode tempo u rangu, i prođu popriličan dril za znatno manju lovu, nego proglasiti čovjeka od 5000 eura na nekoliko godina, plus legitimni prihodi od lobiranja za Končara, rudnike i naftovode. Ukratko, pored svih onih pipničara emigranata u irskim puhovima na minimalcu, ja ovim majstorima nisam u stanju izglasati takvu zemlju Dembeliju.

Pritom sam kratkovidna populistička budala, i kamen smutnje svake ozbiljne demokracije. Ali demon Baje Patka u meni broji li ga, broji.

Pokažite mi Hrvata od 5000 eura, koji već nije protjeran, degradiran, ili pokojni.