Piše: Marijan Grakalić

Dino Porović, sarajevski pjesnik, umro je zbog srca. Neočekivano, i u savršenom neskladu bolničke rutine, uzdaha i straha. Postao je povjetarac, treperenje što se osjeti za smiraja i koje kaže: pogledaj me, prije nego što nestanem. I gledam, ne vjerujući u smrt među živima, a opet, nema tona u tišini niti sjaja u praznini. Sunce je tužno, a poezija je postala rezultat nasljedstva za, ustvari nas malobrojne, koji znamo kako je jednu pjesmu svaki dan učio. Učio, iako se ne zna dali ju je baš cijelu naučio odnosno dovršio. Istina je da ju je povremeno pjevao na Ferhadiji iz istog razloga iz kojeg je vjerovao u dobrotu svoga grada, ali i zato jer su u njoj bili sadržani oni trenuci prošlosti koje je doživio, osjećao i znao. O tome je inače ponekad šaptao držeći ruku pred ustima dok je fuflao, jedući pojedina slova, pa i stihove. Bilo je to neodređeno iskustvo, naročito noću kad je teže čitati s usana. Jer, nije se odmah shvaćalo želi li li prikriti ili naglasiti kako govori baš ono što je vrijedno a također, i naizgled nestvarno poput indijanca koji boji sjene (sred Ferhadije, ispružena dlana). Govorio je ono se ne može niti treba pretvoriti u brojke, u ubogu binarnu sadašnjost. Tako, ako je Dino umro od srca, ako je pjesnik umro od srca, nama je od tog srca ipak ostalo mnogo toga što nas je u životu proželo i u nekim trenucima učinilo posebnim. Ti su trenuci taj pronađeni i probuđeni planet poiesis koji razdjeljuje stvaranje i zavađenje, kreaciju i dovršenje, jedinstvenost i reprodukciju. Ipak, umro nam je brat, brat po srcu u kapi jednog jutra, u trenutku kad ono ”živ sam” postane ”umro sam”, i pogled više ne prolazi kroz stijene od tišine. Počivaj u miru brate, dah je noćno svitanje….

Dino Porović (na Dan mladosti, 1963. Brčko- 8.8. 2019. Sarajevo) bosanski književnik, pjesnik, crtač i kantautor. Objavio je knjige kratkih priča s pjesmama: Požutjelim listovima bijele starke hode (2011), Ili smrt fašizmu ili sloboda narodu (2012) i Neurohirurgija bez anestezije (2014), te zbirke poezije Homorominjanja (2015) i Pred vigvamom bijeli čovjek crven pod kožom (2018). S Tamarom Čapelj koautor i izvođač muzičko-poetskog performansa Lica iz svemira (iz kategorije poetskog teatra), te koscenarista dva dječija festivala Lino-Fest u Sarajevu (XIV. 2016. i XV. 2017). Bivši član Pedagoško-glazbene skupine Pravo lice (objavila CD Tvoje pjesme, 2017). Idejni je osnivač Udruženja umjetnika Planet Poezija, koje organizira značajnije projekte kao što su: Poetski doček Nove godine, Admiralska poetska gerila, Um na drum, Dnevna doza lirike, Planet Poezija LIVE, PUUP-čanje, te suorganizira: Međunarodni festival 4 godišnja doba književnosti (Sarajevo), Neretvanske vedrine, Bal-Kantfest i sl. Urednik godišnjaka Planet Poezija – Almanah, te član Udruženja pisaca u BiH i Udruženja novinara BiH. Dobitnik je libanonske književne nagrade za kreativnost Naji Naaman 2016. Živio je i stvarao pomalo nostalgično unutar svemira Sarajevo i bosanskohercegovačkog europskog kosmosa omeđenog od Triglava do Vardara.