Činilo se da je posrijedi revolucija, a bio je to samo kraj jednoga sna – tako su neki autori ocrtali „tri dana mira i glazbe“, festivala koji se održao od 15. do 17. kolovoza 1969.  na livadi, 70 kilometara od Woodstocka,  i  koji je istinski protresao svijet. Mogao je to biti početak nove ere, ali bilo je to jednostavno „indijansko ljeto šezdesetih“…

Piše: Nera Karolina Barbarić

Četiri stotine tisuća hipija skupilo se sredinom kolovoza 1969. godine u selu Bethel, sjeverno od New Yorka, u privremenoj zajednici koja je imala himnu “Zvijezda razbijena zastavom”, izvođenoj u električnoj verziji Jimija Hendrixa, privučeni intuitivnom  glazbenom idejom četvorice mladića, glazbenih promotora. John Roberts, Joel Rosenman, Artie Kornfeld i Mike Lang bili su još gotovo djeca  kad su zasanjali “tri dana mira i rock glazbe”, koja su se pretvorila u četiri, budući da je nastup Jimija Hendrixa trajao do zore u ponedjeljak, 18. kolovoza. Deset puta više mladih ljudi od onoga broja što su organizatori predviđali svjedočilo je jedinstvenom glazbenom showu, s nekima od najvećih glazbenika toga i svih vremena…

“Hej ljudi, moram samo reći da morate biti najjača gomila ljudi koju sam ikad vidio: tri dana, ljudi, tri dana! Volimo te. Idi i reci im tko smo“ – tako im je sa stagea govorio Stephen Stills, u to doba nedovoljno poznati folk, rock i contry rock pjevač. “Čut će tko ste”, mrmljao je Englez Graham Nash, sjedeći s njegove desne strane. “Svi će znati, ako pjevate…”, dodao je  folk-rocker David Crosby. Bila su tri sata ujutro, a ispred njih našlo se nešto poput 400 tisuća ljudi, uglavnom adolescenata  njihove dobi, koji su se već tri dana gužvali na udaljenoj seoskoj livadi, sjeverno od New Yorka, koju je Michaelu Langu, glavnom organizatoru, mršavom hipiju duge masne kose, iznajmio Max Yasgur,  seljak ruskoga podrijetla, za 75.000 dolara. Lang ga je upoznao u srpnju 1969., kada je očajnički tražio zemlju za glazbeni festival jer je po svaku cijenu htio organizirati taj događaj, kako ne bi dublje zapeo u dugove budući da mu je prije planirani koncert otkazan u posljednji trenutak. Tako se, eto, dogodilo da je održan Woodstock i da je život Maxa Yasgura nakon toga postao pakao.  Nakon ta tri povijesna dana prije pedeset godina  Maxa su zamrzili gotovo svi mještani Bethela, koji su ga progonili zbog štete što ju je nanijelo 400 tisuća sudionika festivala. Kada mu je godinu dana kasnije netko pokucao na vrata i molio ga da se oživi festival, odbio je: “Što se mene tiče, vratit ću se farmerskom poslu”. Ubrzo nakon toga prodao je svoju zemlju i otišao na Floridu, gdje je 1973. umro od srčanog udara, samo četiri godine nakon Woodstocka…

Zašto je Woodstock početak nove američke ere?

Šezdesete godine prošloga stoljeća Amerika nije bila zemlja za starije ljude. Nerijetko se ondje događalo da su žene i muškarci mlađi od trideset godina postajali povijest. Ponešto je tomu pridonio i Woodstock, najveći mega skup u povijesti rocka, koji je zapravo šokirao svijet. Osmislili su ga mladi ljudi, nastupili mladi, za mlade. Nazirala se ispod kišne zavjese tih dana u kolovozu 1969. svojevrsna nova era, koja se širila na ideji da ostatku planeta prenese nove vizije svijeta. Svi, ili gotovo svi, bili su djeca generacije baby boomera: Jimi Hendrix,Who, Santana, Joan Baez, Crosby, Stills & Nash, Janis Joplin, Grateful Dead, Jefferson Airplane itd.… a sve to „globalizirao je“, također mlađahni, Michael Wadleigh, genijalnim dokumentarcem koji je godinu dana poslije dobio Oscara.

Četiri viteza Woodstock Venturea

Cijeli projekt vodio je Michael Lang, nakon što je 1968. vodio Miami Pop Festival, glazbeni eksploziv koji je završio s golemim gubicima. Artie Kornfeld, koji je u dobi od 21 godine postao potpredsjednik Capitol Recordsa, povukao je sve svoje glazbene veze, a novac su dali Joel Rosenman  i John  Roberts , dvojica mladića iz dobrih obitelji, odlučni u tome da njihova milijunaška baština urodi plodom. Oformili su zajedno Woodstock Ventures, s dvostrukom svrhom  – da stvore  glazbeni studio u njujorškoj provinciji koji će posjećivati umjetnici, hipiji i čudaci, s jedne, i koji će pratiti glazbene festivale, s druge strane. Prvi je projekt nastao prilično brzo. Drugi je, unatoč neprekidnim nepredviđenim događajima (premještanje ureda, prije svega zbog neprijateljstva lokalne zajednice), na kraju pronašao mjesto u gradu Bethel, na farmi Maxa Yasgura.

Olupine slavljeničkog koncerta

Lang, danas u dobi od 74 godine, zamislio je za 50. obljetnicu organizirati novi Woodstock. No, je li duh današnjih vremena ipak predaleko od tri noći u kojima su vladala Djeca cvijeća?

Prvo, sve što je viđeno i što se tada čulo postoji na izvrsnom mediju Woodstock Back to the Garden – 50. godišnjica izdanja, koji je Warner objavio na etiketi Rhino: deset cedeova koji čine sve moguće trodnevne nastupe, od Richieja Havensa, folkera koji je otvorio plesove samo zato što je živio nekoliko kilometara od vrlo posebnog mjesta, sela Bethela, do „himne“  Stratocaster of  Hendrix, koja je, već sutradan nakon festivala, revolucionirala američku himnu. Sve umotano u knjigu s dragocjenim ilustracijama, koja je objavljena u samo 1969 primjeraka.

Drugo, dokumentarac Woodstock – Tri dana koja su promijenila svijet, svezak koji potpisuju Mike Evans i Paul Kingsbury, a koji nosi prestižni predgovor Martina Scorsesea, inače najzaslužnijeg za uređivanje onoga što će postati film. Potom, Woodstock, 3 dana mira i glazbe, kronika onoga što se događalo iznad i ispod pozornice, koju je potpisao sam Lang.

Kronika neuspjeha u poduzetništvu

Woodstock  je na poduzetničkoj razini bio više od katastrofe. Pa ipak, organizatori – uključujući filmske tantijeme, ploče i trgovinu – nešto su uprihodili. Neil Young će zato poslije izjaviti: “Tamo se rodio glazbeni posao”.    Valja znati da je Langov san bio pozvati Beatlese, koji su obustavili aktivnost tri godine ranije. Magazin Life pisao je poslije o “Fenomenal Woodstock Happening-u”, navodeći kako je to mogla biti zora novoga svijeta, ali „Woodstock je bio mnogo jednostavnije indijansko ljeto šezdesetih“.

„Nesretnici“ s Woodstocka

Canned Heat, grupa iz Los Angelesa, održala je jedan od najupečatljivijih nastupa na pozornici, ali je isključena iz konačne montaže filma posvećenog Woodstocku, pa su tako bili među onima koji su sudjelovali na najpoznatijem festivalu u povijesti, ali nisu imali sreće kojoj su se nadali  i život im je krenuo u lošem smjeru sljedećih godina. Njihova pjesma Going Up The Country bila je tematska pjesma festivala i korištena je u uvodnom programu kultnoga dokumentarca o festivalu. “Ali u filmu nema ni traga od nas i nikad nismo vidjeli ni trunku honorara” – rekao je poslije bubnjar benda.

Iron Butterfly (autori knjige In A Gadda Da Vida) stigli su na aerodrom u New Yorku, ali su zapeli na jedinom putu do festivala koji je blokiralo tisuće automobila. Kanađanka Roberta Joan Joni Mitchell morala je birati između Woodstocka i sudjelovanja u izuzetno popularnom talk-showu Dicka Cavetta. Zbog prometa nije stizala na koncert, pa se okrenula i otišla na showu. Rezultat je njeno pedesetogodišnje žaljenje i lijepa pjesma (Zapravo Woodstock).

Engleski gudački kvartet, mnogo bliži i bogatima i siromašnima nego Jimi Hendrix, imao je zakazan nastup u petak, dan posvećen akustičnim izvedbama. S obzirom na kišu, bend je odbio svirati i zatražio je da to bude sljedećeg dana. Dakle, nastupili su u subotu, među bučnim električnim rock divovima poput The Who, Grateful Dead i Creedence Clearwater. Njihov nastup publika, naravno, nije ni primijetila…

Tom Hardin, kantautor kojeg su poštovali kolege poput Boba Dylana, Neila Younga i Roberta Planta, bio je nepoznat široj javnosti zbog ovisnosti o heroinu i sramežljivosti, što je bilo razlogom njegove inferiornosti na pozornici. Njegov nastup, na klaviru i gitari, bio je jedan od najatraktivnijih, ali mu nije promijenio karijeru. Godine 1980. umro je od predoziranja.

Sretnici s Woodstocka

Napokon, tu su i oni s nekoliko minuta slave: John B. Sebastian, bivši vokal grupe The Lovin ‘Spoonful, lutao je unaokolo kao obožavatelj. Kad je kiša onemogućila elektroničku opremu koja je bila planirana za Santanu, organizatori su, u potrazi za izvođačem zvuka, potrčali k njemu kako bi popunili taj prazni sat. Sebastian je na pozornicu izašao, po vlastitom priznanju, kiselo, ali je otpjevao pet pjesama. Bio je to lijep trenutak, ali njegova se solo karijera nikada nije razvila. Melanie Safka, s druge strane, bila je najpoznatija umjetnica s Woodstocka. Toliko je bila nepoznata prije toga da je godinama širena legenda kako je ona žena iz publike koju je Joan Baez pozvala na pozornicu. S akustičnom gitarom izvela je sedam pjesama: praktički sav svoj repertoar. Vrlo kratak uspjeh postigla je poslije s metakanconom, objavljenom godinu dana nakon Woodstocka, koja je govorila – o njenom sudjelovanju na Woodstocku.

“Nesretnici” Woodstocka nikada nisu komentirali ništa iz tih dana. Jedini koji je nešto govorio bio je seljak Max Yasgur, koji je nakon festivala izašao na pozornicu pred 400 tisuća ljudi, u bijeloj košulji podvrnutih rukava i debelim naočalama crnih okvira. Premda proratno orijentiran u odnosu na Vijetnam, dao je znak mira i prepustio povijesti najznačajnije riječi toga događaja: “Pokazali ste svijetu da se gotovo pola milijuna ljudi može okupiti za tri dana glazbe i zabave, a da se ništa drugo ne dogodi ”. „Ne“, rekao je još za Rolling Stone, “nikada nisam požalio ništa”. Kad je umro, kultni mu je glazbeni magazin objavio osmrtnicu kao jednoj od najistaknutijih osoba s Woodstocka.

Glazba s političkom porukom

Nikad se prije u povijesti Sjedinjenih Država toliko mnogo mladih iste dobi nije doselilo iz svakog kuta Amerike i okupilo se na jednom mjestu. Nije to bila samo glazba: bio je to trenutak kada je sva kontrakultura rasla u demonstracijama za građanska prava, protiv rata u Vijetnamu, protiv kapitalističkog monopola, za ponovno otkrivanje okoliša i prirode, protiv patrijarhalne obitelji koja je ugušila svoju djecu u normi i neljudskim pravilima.   Činilo se da je na trenutak utopija to što se dogodilo. Max Yasgur, tada već stariji farmer, govorio je mladima, u političkoj situaciji koja će omogućiti borbe i pljačke, da stvarno stvore zajednicu motiviranu idealima mira i ljubavi. “Da smo bili inspirirani kako treba” – rekao je – “mogli bismo prevladati nevolje koje su trenutni problemi Amerike, u nadi da će biti svjetlija i mirnija budućnost …”.

Ali, nisu svi vidjeli festival na taj način. Eddie Kramer, nekada poznati producent i stručnjak za zvuk, brinuo se za cjelokupni glazbeni dio događaja i sjeća se kaotične, ali i nevine atmosfere tih dana: “Tri dana droge i blata: Woodstock je bio noćna mora.” Samo nekoliko riječi  je bilo dovoljno da Eddie Kramer razbije idealističku retoriku koja je uvijek lebdjela oko  Woodstocka.    “Moja je misija bila snimiti sve što se događalo na pozornici. Sjajan posao u teoriji, ali kad ste jedino sjajno ljudsko biće usred 500 tisuća kamenih, stvari se zakompliciraju. Umjetnici, menadžeri, zaštita, osoblje: svi ludi…“

Glazbeno, osim nekoliko etabliranih zvijezda poput Joan Baez, Janis Joplin ili Jimija Hendrixa, Woodstock je imao zaslugu za pokretanje nekih poslije svjetskih karijera. To je slučaj Santane, ili Joea Cockera, tada najmanje plaćenog od svih, koji je stigao u Woodstock kao nepoznati bivši engleski rudar i vratio se kući kao superzvijezda, autentični junak festivala; Joe MacDonald koji je, na akustičnoj gitari, probudio ukočenu i nezaustavljivu masu (“Kako namjeravate zaustaviti rat ako ste toliko budalasti“?).

A valja reći i da je u Woodstocku prvi puta javno izgovarana riječ „kurac“, kada je pjevač pozvao gomilu da odgovori “kako izgovoriti  F … u … c… k …“; pa reakcija na rat u Vijetnamu: “Jedan, dva, tri, za što se borimo? ” Iznimno snimljeni snimci pokazuju kako nakon toga stotine tisuća gledatelja ustaje i pjeva. Dogodio se i incident kada je vođa politički najučinkovitijeg krila omladinskog pokreta, Abbie Hoffman, zauzeo pozornicu i namjeravao održati miting. Pete Townshend ga je srušio s pozornice gitarom.

Tek što se javnost vratila kući svojim poslovima, tu generaciju glazbenika zaskočile su diskografske kuće. Cilj je bio stavili ih na ugovor, oborili ih rutinskim objavljivanjem ploča, iscrpljujućim turnejama. Ubrzo je ta želja za inovativnom, eksperimentalnom, hrabrom glazbom prestala. Među njima bio je i Hendrix, koji će za godinu dana umrijeti ugušivši se u vlastitim bljuvotinama. Na isti način skončali su i neki drugi velikani s Woodstocka .

Zašto festival za 50. godišnjicu nije uspio?

Želja da se ponovi Woodstock, prvi put se pojavila za 25. godišnjicu, u kolovozu 1994. Prisutni su tada bili mnogi protagonisti, imali su tek nešto više od 50 godina, a drugi su bili predstavnici posljednje rock generacije. Sve u svemu, bio je to prekrasan festival, dijelom i zbog  prisutnosti Boba Dylana.  Najveći američki pjevač šezdesetih, koji je dobio i Nobelovu nagradu za književnost, preselio se u Woodstock živjeti. Bio je simbol svih preokreta desetljeća, ali je, kako prepričava u svojoj autobiografiji, mrzio hipije. Godine 1994. dočekan je sa:  “Čekali smo 25 godina za ovaj trenutak”, a on je tada ostvario jednu od najboljih izvedbi u svom životu.

Četiri godine kasnije, 1999., povodom tridesete godišnjice, festival je bio  katastrofa epskih razmjera. Vremena su se definitivno promijenila, crni blokovi  su eksplodirali, svijet je postao loš, svi protiv svih. Izabrano je grozno mjesto, pista zračne luke u blizini, stotine tisuća mladih pržilo se na asfaltu. Cijene hrane i pića bile su nerazmjerne, a sve je bilo u rukama eksploatacijskih multinacionalaca. Festival je završio neredom koji je nastao više iz dosade nego iz političkih razloga, pola festivala je zapaljeno.

Pedeseta obljetnica činila se pak neodoljivom prigodom. Novo izdanje Woodstocka trebalo se održati od 16. do 18. kolovoza, u vrtu farme Maxa Yasgura, na njenom pepelu. Hardin, Joe Cocker, Ravi Shankar, Sweetwater, Richie Havens, The Grateful Dead, Creedence Clearwater Revival, Jefferson Airplane, Sly & Family Stone, Band, Paul Butterfield, Johnny Winter  – svi su mrtvi ili više ne sviraju. Za organizatore najvažniji je trebao biti  Santana na pozornici, John Fogerty Robert Plant, bivši glavni pjevač Led Zeppelina (koji nije svirao u originalnom izdanju) i David Crosby, pa grupe posljednje generacije, poput Miley Cyrus i repera Jay-Z-a. Kontaktirano je 80 bendova za nastup…

A onda je početkom svibnja stiglo službeno priopćenje: festival je otkazan. Glavni finansijer, japanski gigant za odnose s javnošću i oglašavanje, Dentsu Aegis Network, rekao je da ne mogu jamčiti sigurnost umjetnika i javnosti.  „Današnje je okruženje vrlo, vrlo različito od prije 50 godina”, rekao je i Stuart Cameron, šef policije okruga Suffolk, istočno od New Yorka, i stručnjak za sigurnost na  festivalima. “Ne bismo danas mogli dopustili događaj kakav je bio Woodstock.“

Prema medijskim izvještajima, 30 milijuna dolara potrošeno je unaprijed za glazbenike. Ulaznice koje su trebale biti u prodaji 22. travnja nikada nisu prodane. S druge strane, Lang je dao do znanja da će ulaznice koštati 450 dolara, astronomski iznos. Svima onima koji su živjeli i odrasli u klimi izvornog događaja ostaje samo jedna utjeha, objava super kutije koja sadrži čak 38 cedea, od kojih 432 djela nikada nisu objavljena, a sadržavala su gotovo sve što je svirano1969. Trideset šest sati izvođenja u kronološkom redosljedu (s izuzetkom dvije pjesme Jimija Hendrixa i jedne Sha Sha Na), originali s pozadinskom bukom: najave, gužva i zakulisje. “Woodstock, povratak u vrt, konačna arhiva 50. obljetnice“, također sadrži i povijesni dokumentarac. Ali, i tu se cijena od 800 dolara pokazala spornom.

Ništa, čini se, ne uspijeva u vezi Woodstocka osim mira i ljubavi…

 Što niste znali o Woodstoku ?

Premda je glazbeni događaj, koji ove godine slavi pedesetu obljetnicu, ušao u legendu, neki od njegovih aspekata ostaju nepoznati.

1. Prva oluja nad okrugom Sullivan u New Yorku izbila je 15. kolovoza 1969. godine oko 23:30 navečer. Kišilo je dobar dio noći, na pola milijuna ljudi koji su imali sjajnu ideju provesti vikend na otvorenom. Ovi optimisti spavali su najbolje što su mogli – ne baš puno: u automobilima, u škotskim pokrivačima, pokriveni slamom…

Sutradan je guverner proglasio na tom području prirodnu katastrofu. Radio je najavio da više nema “ni vode, ni hrane, ni lijekova”. Šef obližnjeg motela rekao je da je jeo kukuruzne pahuljice dva dana. Autocesta je bila zatvorena. Prekinute su telefonske linije. Sve su ceste kilometrima blokirane napuštenim vozilima. Tada je viđen najveći prometni čep u povijesti SAD-a.

2. Woodstock festival, koji se održao u kolovozu 1969. godine zapravo se odvijao 70 km od Woodstocka.
3. Festival je trajao duže nego što se očekivalo. Plakat je obećao “tri dana mira i glazbe” od 15. do 17. kolovoza. Međutim, zbog mnogih kašnjenja i kvarova na elektronici zbog kiše, posljednje note čule su se 18. kolovoza ujutro, pred oko 30.000 nepomirljivih gledatelja. I ne bilo koje, već one Jimija Hendrixa. Upravo je ondje, tijekom dvosatnoga nastupa, na gitari isporučio svoju verziju zvijezde Spangled Banner. Srčana adaptacija američke himne u vrijeme kada sukob u Vijetnamu eskalira.
4. Manifestacija je privukla oko 500. 000 ljudi, od kojih su mnogi bili uživatelji droga. Dok je logistika organizacije bila zbunjena, blago rečeno, sve je govorilo da bi se festival mogao pretvoriti u katastrofu. No, kako kaže Time Magazine, medicinski tim podržao je nešto više od 3.000 ljudi u sva tri dana. No, dvoje je mladih ipak umrlo: Raymonda Miszaka (17) srušio je traktor dok je bio u svojoj vreći za spavanje 16. kolovoza ujutro. Uzroci smrti Richarda Bielera (18), razlikuju se prema izvorima. Neki ga krive za predoziranje. Ostali govore o hipotermiji zajedno s upalom srčanog mišića, koja bi mogla biti nuspojava injektiranog torazina za uklanjanje predoziranja. Sve u svemu, festival je bio miran.
5. Koncer za tridesetu godišnjicu, 1999. godine, obilježen je velikim nasiljem.
6. Woodstock festival duguje veliku popularnost arhiviranju slika koje su ušle u kolektivno pamćenje. Mnoge od njih potječu iz dokumentarca Michaela Wadleigha, trezvenog naslova Woodstock, i objavljenog u kinima 1970. Film je to u kojem je sudjelovao i  Martin Scorsese kao  pomoćnik redatelja. U to je vrijeme legendarni filmaš imao 26 godina i dotad je režirao samo dugometražni film „ Tko to kuca na moja vrata?“ Film mu je širom otvorio vrata filmske industrije.