Svakog dana susrećemo ljude. Neizbježno. Poneke svojoj voljom i željom, ili pak, samo zato što moramo. Iskustva koja pohranjujemo u lepezi su od lijepog i pozitivnog, pa do ružnog, tužnog i negativnog. Iskustvo nas uči, emocije upamtili i pameću se nastojali prilagoditi. U odnos smo uložili toliko energije, osjeta duha i davanja da se jedno drugo ohrabrujemo u smjeru zajedničke, ali i prvenstveno naše pojedinačne ugode. Razlog: da u i zbog slučaja neuspjeha ne budemo suviše povrijeđeni i da nam ostane dovoljno snage za podizanje i novi korak. Ipak, negdje u dubini, malo smo i sebični, branimo se, ne želimo biti povrijeđeni. Čuvamo se od mogućih neugodnih ishoda, loših osjećaja ili čak fizičke boli. Vrijeme, kriterij trajne vrijednosti osjećaja i očekivanja, tek tako prođe. Pokaže se ili ne pokaže. Dokaže ili ne dokaže. Ostvari ili ne ostvari. Možda bih želio biti točniji, neisključiv – da ako se naše želje, mašta i očekivanja ne ostvare, mi ipak ostanemo u duhovnom, misaonom, kreativnom i tjelesnom stanju da možemo dalje i pokušati ponovo krenuti. Upravo, fenomen vremena je nevjerojatan. Želje i maštu pretvara u stvarnost, u stvaran događaj, ali u prošlosti i uspijeva nas uvjeriti u slikama, osjećajima i mislima da se nešto od željenog i dogodilo. Ako se dogodilo, ili ako nije, svejedno je, stvorili smo siluetu iskustva, događaja, trajanja, misaonog, tjelesnog, verbalnog i pohranili ju u dnevniku sjećanja. I potpuno je nevažno je li se nešto dogodilo ili nije, jesu li nam se putevi života isprepleli, približili se samo u mislima i mašti toj iskonskoj želji za drugim ili drugom, ili stvarno imamo zajedničku povijest nečega ili nekoga?
Unatoč grču i nastojanju da se dogodi, ništa se neće dogoditi, ne osjeti li se energija privlačnosti, želja za potpunim upoznavanjem, za pomicanjem i rušenjem društveno dogovorenih granica i pravila stvorenih u našim životima. Ja, mi, uvjeren sam, s tim drugima nemamo zajedničku polazišnu točku, pravac, već neposlušnost prema utvrđenim pravilima. Tada se osjećamo, vjerujem, nedovršenima, s postavljenim pitanjem je li naše nastojanje ili pokušaj bio u začetku pogreška, zašto smo se usudili nešto pretpostavili, štoviše bili ushićeno sigurni u ishod, a u stvarnosti nije se dogodilo ništa? Nemam odgovor na naše duhovne strijele koje bole jako, osim da je nekad, s nekim, negdje, bezbolnije živjeti paučinastu iluziju i imaginaciju želja nego li biti s obje noge na zemlji, u gruboj i teško izdrživoj stvarnosti. Razmišljanja o gradivnoj suštini duhovnosti i stvari, u pravilu imaju svoju potku, izvorišnu kap ili silnicu koja potiče. Pojavljuje se kod razmišljanja o potrebi činjenja iskoraka u stranu, ili koraka prema naprijed u novo i nepoznato, u ono što želimo upoznati, doživjeti, radovati se i u to vjerovati.
Uostalom, mislim, da to jest istina ili bar istinsko i čarobno traženje istine, jer svaki čovjek ima pravo na radost kao krajnji cilj svega. Ako radosti nemamo, što imamo, što nam preostaje?