Svakog dana susrećemo ljude. Neizbježno. Poneke svojoj voljom i željom, ili pak, samo zato što moramo. Iskustva koja pohranjujemo u lepezi su od lijepog i pozitivnog, pa do ružnog, tužnog i negativnog. Iskustvo nas uči, emocije upamtili i pameću se nastojali prilagoditi. U odnos smo uložili toliko energije, osjeta duha i davanja da se jedno drugo ohrabrujemo u smjeru zajedničke, ali i prvenstveno naše pojedinačne ugode. Razlog: da u i zbog slučaja neuspjeha ne budemo suviše povrijeđeni i da nam ostane dovoljno snage za podizanje i novi korak. Ipak, negdje u dubini, malo smo i sebični, branimo se, ne želimo biti povrijeđeni. Čuvamo se od mogućih neugodnih ishoda, loših osjećaja ili čak fizičke boli. Vrijeme, kriterij trajne vrijednosti osjećaja i očekivanja, tek tako prođe. Pokaže se ili ne pokaže. Dokaže ili ne dokaže. Ostvari ili ne ostvari. Možda bih želio biti točniji, neisključiv – da ako se naše želje, mašta i očekivanja ne ostvare, mi ipak ostanemo u duhovnom, misaonom, kreativnom i tjelesnom stanju da možemo dalje i pokušati ponovo krenuti. Upravo, fenomen vremena je nevjerojatan. Želje i maštu pretvara u stvarnost, u stvaran događaj, ali u prošlosti i uspijeva nas uvjeriti u slikama, osjećajima i mislima da se nešto od željenog i dogodilo. Ako se dogodilo, ili ako nije, svejedno je, stvorili smo siluetu iskustva, događaja, trajanja, misaonog, tjelesnog, verbalnog i pohranili ju u dnevniku sjećanja. I potpuno je nevažno je li se nešto dogodilo ili nije, jesu li nam se putevi života isprepleli, približili se samo u mislima i mašti toj iskonskoj želji za drugim ili drugom, ili stvarno imamo zajedničku povijest nečega ili nekoga?