U nekadašnjem društvu pisac je imao mnogo veću ulogu javnog intelektualca. Književnici poput Krleže, Šegedina, Vesne Parun, Ujevića ili kasnije Gotovca nisu bili samo autori knjiga nego i osobe koje su itekako intervenirale u javni život.
Danas je javni prostor mnogo fragmentiraniji. Političke komentare proizvode novinari, kolumnisti, televizijski komentatori, politički analitičari, influenceri i društvene mreže. Književnik više nema monopol nad artikuliranjem društvene kritike, drugim riječima –dnevna politika je u ovom podneblju za književnika profesionalno „skupa“
Zašto?
Hrvatski književni sustav dosta je povezan s javnim financiranjem. Ministarstvo kulture, primjerice, financira književno stvaralaštvo, izdavanje knjiga, književne manifestacije, časopise i druge programe. Za 2026. odobreno je 600.000 € za 80 književnih manifestacija, uz dodatna višegodišnja sredstva. Postoje i izravne potpore autorima. Za 2026. Ministarstvo je predvidjelo godišnje potpore od 18.000 €, polugodišnje od 9.000 € i tromjesečne od 4.500 €. Ove brojke su možda suhoparne za čitanje nekome površnom no izuzetno su važne.
Naravno, to ne znači da Ministarstvo ili država cenzuriraju književnike — za takvu tvrdnju trebalo bi imati konkretne dokaze, ali se stvara objektivna struktura u kojoj autor zna da je dio njegova profesionalnog okruženja povezan s javnim institucijama. Zbog toga politička kritika vlasti može biti profesionalno neugodnija nego što bi bila u potpuno tržišnom sustavu.
Kao što sam napisao, jedan od hrabrijih bio je Miroslav Krleža koji je i u doba Josipa Broza bio hrabar kritičar sustava, ali je još 1923. napisao:
”Bilo je to još onih davnih oktobarskih dana (1918), kada se na Markovom trgu vijao stijeg tzv. narodnog suvereniteta, i kada su naša gospoda domaći advokati i svećenici vodili u ime Narodnog vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca krvavu terorističku akciju i strijeljali narodne gomile na čitavom području Trojedne Kraljevine. U ono je vrijeme i na Jelačićevom trgu potekao potok krvi, a sve su se narodne snage jalovo trošile u bezglavom ustanku i u pogromima antisemitskim i agrarnim.
Zeleni kader, jedini punomoćni predstavnik (političke volje i svijesti) našega naroda za vrijeme rata, razbio je u ono vrijeme (kada je na čitavom kompleksu Centralne Evrope bila stvorena objektivna revolucionarna situacija u marksističkom smislu ove riječi) svoju glavu uludo. Kao nikada doonda osjećao se kod nas potpun nedostatak politički inteligentnih sila. Zeleni kader stavio se izvan habzburških zakona bez određenog smjera, bez vođa i bez inteligencije.” ~ M. K. u ‘Književnoj republici’, 1923.
Da, malo više hrabrosti (čast malobrojnima koji potvrđuju pravilo) ne bi bilo na odmet u književnim krugovima jer su vremena za to izuzetno povoljna: nema dana a da nam politika ne servira nešto novo i neugodno. Zašto je muk, e to treba pitati onu šutljivu većinu udruženu u književna krda u kojima je, veli narod, toplo ali i dobrano vonja.