Ponešto imam godina i tuga,
Ne osjećam se više radikalno.
Glasovi stižu iz pjesničkog kruga,
Da je u meni srce vatrostalno.

Lagana jela, kaše i agrume,
Na stol iznosim, mrmljam si u bradu.
Ne želim da se svijet zaljubi u me,
Nit’ da mi verse u povoju kradu.

Imam ja svoje neobične dane,
I misli što su k’o u grmu vrapci.
Vuku se za mnom srijede raskajane,
Nedjelje kao sivi tihotapci.

U vlakovima vozim se bez cilja,
Odsutnim okom mjereći pejzaže.
Klize niz grlo kapi velebilja,
U carstvu sjena slutim da me traže.

Pa ipak, još bih da održim stražu,
Pred nebom koje bakrom noći gori.
Da najbolji me vagom pravde važu,
I ljubav da mi svaku kost progori.

Ne uklanjam se boli, skut ne tražim
Da svetost kušam s ljiljanima blijedim.
Strasti me nose, hrabrosti prisnažim,
I od gorčine nektar slasti cijedim.

I tako idu ljeta, vrijeme teče.
Na hljebu pjesme dane kruhoborim.
Nije mi bitno što ožiljak peče,
Već da od njega živ pupoljak stvorim.

12. prosinca 2019., Flora Green